Isus se zalud rodio ukoliko postojano ne odgovaramo na pitanje što ga je jednom postavio svojim učenicima i prijateljima: “A vi, što vi kažete tko sam?” Pritom ne očekuje da mu odgovorimo isto što i Petar, nego poput njega: osobno, odgovorno i angažirano.
Po gradovima već je izloga, ulica i trgova načičkanih svjetlucavim žaruljicama, po dućanima bljeskaju božićni uresi koji će u našim domovima stvoriti blagdanski ugođaj. K tomu još jaslice s ljepuškastim anđelčićima i ovčicama, miris blagdanskih jela, palucava svjetlost svijeća, božićne pjesme i kakav američki film with Christmas spirit dobre volje i zajedništva, potom uzajamna darivanja – i eto nam Božića, proslave Isusova rođendana.
U običajima i ugođajima, u ljudskoj potrebi za skladom i pozitivnim emocijama – u svemu tome dotičemo našu predodžbu o Isusu, o tome što On znači. No, takva predodžba može biti izložena opasnosti da i sama bude puki predmet trgovine. Roba, ma bila i suptilnija od ukrasa za bor ili figurice Isusa, nedostatna je da pobudi u nama osjećaje kakve je kadro pobuditi rođenje djeteta u našoj obitelji. Božić je više od slavlja davnoga Isusova porođenja. On jest njegovo ponovno rođenje. Svakako liturgijsko, no, dopustimo li, i zbiljsko: usred naših svakodnevnih briga i razbibriga, povjerenja i krzmanja rađa se novina svega.
Crkvene propovijedi, radijske i televizijske emisije sve se češće okreću božanskom Djetešcetu pozivajući nas izravno ili neizravno da mu izrazimo privrženost. Teološki credo nudi nam Isusovo rođenje kao prekretnicu u ljudskoj povijesti. Kao dar slobode od ljudske uvjetovanosti. Otkupljeni Isusovom smrću i uskrsnućem, ne bi više trebalo da budemo pod zakonom grijeha. A ipak, opetovano mu se vraćamo, pa se ispovijedamo, barem o Božiću, pa opet podliježemo, ispovijedamo se… nikad se zapravo ne trudeći doista pokušati razumjeti što jest ta sloboda zbog koje je Isus rođen i radi koje je umro.
Isus se zalud rodio ukoliko nije više od predmeta našeg uvjerenja, odnosno ukoliko nije sadržaj našega povjerenja. Uvjerenje je naša “vjera u” to da je Isus naš Spasitelj i Otkupitelj, a povjerenje – pouzdanje koje nas stavlja u odnos s Njegovom osobom, odnosno s procesom našega otkupljenja.
Folkloristički i moralistički sadržaj religije može nas izložiti opasnosti idolopoklonstva: kada Isusa doživljavamo kao zbilju od koje, obraćajući joj se za pomoć, očekujemo intervenciju, kada je On za nas predmet a ne sadržaj naših pobožnosti, i prema Njemu možemo imati idolopoklonički odnos. Isus se rađa usred našega bića ili njegovo rođenje doista nema značenja. Ravnodušnost i površnost su, jamačno, besplodnije od razumske nevjere.
Isus se zalud rodio ukoliko postojano ne odgovaramo na pitanje što ga je jednom postavio svojim učenicima i prijateljima: “A vi, što vi kažete tko sam?” Pritom ne očekuje da mu odgovorimo isto što i Petar, nego poput njega: osobno, odgovorno i angažirano.
Isus nam nije dao niz pravila po kojima nam se valja ponašati eda bismo zadobili Božju milost – što je tek suptilnija inačica trgovinske razmjene – nego nam je pokazao put slobode kakvom je sam živio.
Čitamo li u evanđeljima čemu je Isus poučavao pripovijedajući parabole, zapazit ćemo da trajno provocira, uznemiruje. Ne stoga da bismo prihvatili njegove odgovore – artikulirane ne toliko riječima, koliko očitovane životom – nego da bismo učili propitivati i da bismo reagirali.
Isus je zalud rođen ukoliko s njegovim rođenjem ne biva uvijek iznova rađana mogućnost da svakoga dana budemo izazvani. Ne tek da činimo dobra djela, da praštamo, volimo bližnje i daljnje, strpljivo podnosimo nevolje. Više od toga: da uđemo u radost Kraljevstva Božjega, u radost koja izmiče logici svijeta kakvu poznajemo.
Nije li Isus krajnja referencija naše ljudskosti, ili, biblijskim rječnikom: čovjek koji je živio u skladu s vlastitim izvorom: kao ostvarena ikona Božja zato da bismo i mi tako živjeli? Ne da bismo ga tek oponašali, nego da bismo poput njega radikalno slijedili božansku logiku “viška”: logiku nemoći moćnije od svake moći, logiku slobode, logiku obilja života smrti unatoč, logiku malenog djeteta.
Jadranka Brnčić, Izvor: www.svjetlorijeci.ba
