Za nas vjernike molitva je dio našeg života. Kao oni koji vjeruju svojom molitvom obraćamo se Bogu. Molitvom se izgrađujemo.
Ona nas osposobljava za život radosti i oblikuje u one koji su se uvjerili u velika Božja djela na nama. Tolike smo molitve izgovorili uvijek u nadi da će naše želje koje stavljamo pred Boga biti uslišane. No ima jedna velika zapreka u današnjem svijetu molitava. Uvijek želimo ono što molimo uvijek i sad. Gotovo smo toliko nestrpljivi. Sve veća je poplava brzih molitava. Sve bi htjeli na brzinu jer tako naš svijet funkcionira. U većini tada su molitve kršćana na razini nekakvih uvjetovanja. Sve je u domeni instant vjere a s njom se prakticira instant molitva. I onda kad se te molitve ne ostvare tada se oni koji tako prakticiraju vjeru osjećaju iznevjereni. Poljuljani svojom vlastitom nestalnošću pitaju se gdje je taj Bog kojemu su se molili. Zašto nije reagirao na njihove potrebe. Zašto njihove molitve nisu uslišane. I upravo u današnje vrijeme došašća vjernik koji se izgrađuje sa svojim Gospodinom može kušati darove koje Bog nesebično pruža i daruje.
Za svaku potrebu ili stvar za koju molimo u svom temelju ako nema vjere nema ni uslišanja. Samo se sjetimo kad Isus čini čudesa ne govori moli pa ćeš dobiti već vjeruješ li da te mogu ozdraviti, očistiti. I zapravo naše molitve su u dubokoj poveznici čvrste vjere. Iz čvrste vjere izlaze sva uslišanja jer snaga vjere nadilazi naše ljudske okvire. Jer ono što molimo uvijek je iznad svih naših ljudskih snaga i umijeća. Kod Boga nikada nema brzih rješenja. Kad pogledamo zašto sve ponekad molimo onda se sve svede da smo prosci koji nemaju povjerenja u onoga koji im želi dati nesebično. Jer Bog to čini on najbolje zna što nam je potrebno. Zna da sve ono što molimo da ima svoje vrijeme kada smo za ono što molimo spremni dobiti. Jer sve što nam se daruje jako brzo zaboravimo. Sve ono što se lako odigra u našem životu ne znamo cijeniti jer u nama uvije stoji ona sigurnost kako smo ipak mi dio toga što nam se iz događalo. Bog daruje i ono što je nemoguće. On može doista sve dati onom koji vjeruje. To je i dokaz u današnjem evanđelju.
Zaharija i Elizabeta nosili su teški teret neplodnosti. Onaj koji nema potomstva bio je u svojoj zajednici stigmatiziran kao proklet. Zaharija kao svećenik koji je dolazio u doticaj sa najsvetijim nosio je užasan teret jer su mnoge oči bile uprte u njega kao onoga koji premda prinosi žrtve Bogu je proklet. Njegove žrtve nisu Bogu mile jer da je on dobra onda bi mu Bog dao potomstvo. Tužno je sve što čovjek može u svojoj zloći zaključivati na temelju sebe i svojih života. No Zaharija nikada nije gubio nade za ono djelo koje je Bog za njega odredio. Zato mu u njegovoj poodmakloj dobi kad je ljudima nemoguće daruje blagoslovno potomstvo. Jer onaj koji će biti njegov potomak biće nazirej Božji odabranik. Odabranik koji će pokazati onoga koji dolazi oduzeti grijehe svijeta. Ne boj se danas promijeniti svoju molitvu u molitvu snažne vjere. Jer iz nje će onda proizaći darovi koji su nam toliko željeni.
U molitvi budimo postojani i strpljivi. Sve što molimo dobit ćemo kad za to budemo zreli i kad budemo znali cijeniti darove koje tražimo. Prepustimo Bogu svoje potrebe. Od danas neka naše molitve budu snažne vjere. Gospodine ti znaš što mi je najpotrebnije. Hvala ti što me ljubiš. Hvala ti na svemu. I onda poput Elizabete svjedočimo što je za nas učinio milosrdni i ljubljeni naš Bog. „Evo, to mi je učinio Gospodin u dane kad mu se svidje skinuti s mene sramotu među ljudima.“
don Damir Bistrić
