„Gospodin je pastir moj zla se ne bojim,jer on je sa mnom. Stazama pravim on me upravlja radi imena svojega“
Kad sam imala 13 godina dan prije Stare Godine izgubila sam svijest i završila u bolnici. Dok sam čekala rezultate pretraga odjednom se u mojoj ruci iznenada nasla mala krunica kad se danas sjetim toga smatram da je to bio znak od Boga s onim što sam trebala prihvatiti; dijagnosticiran mi je najblaži oblik epilepsije. Kao dijete nisam bila svjesna što je to epilepsija, ali u meni je nešto govorilo ne boj se, bit će sve to dobro.
Dva mjeseca sam provela noći u suzama, tijekom jedne večeri dok sam molila krunicu kako bi uspjela završiti razred, osjetila sam da nisam sama, da Isus razumije moju bol, sve čega sam se morala odreći i da nemogu odrasti kao druga djeca, u meni se odjednom pojavila neopisiva radost.
Sada sam imala Isusa koji će me čuvati i zajedno nositi sa mnom moju bolest. Koračajući kroz život nisam se ni u jednom trenutku obeshrabrila, prihvatila sam da je to velika milost koju sam dobila od Boga a nadasve jedna velika snaga i spoznaja koliko u životu zaista možes dobiti emocionalno i duhovno kao čovjek odnosno sazrijeti sa Isusom i još više vidjeti koliko si ljubljeno dijete.
Završila sam fakultet i odlučila sam doći živjeti u Zagreb, gdje sam ubrzo dobila stalni posao na velikoj funkciji. Moje zdrastveno stanje je i dalje išlo na bolje, te je odlučeno da će mi ukinuti tablete. Nisam mogla vjerovati da se bliži taj trenutak ali onda sam spoznala da mi se Isus obraća i govori mi da je to njegova volja i ljubav za svaku moju suzu. Ono što mi je najvažnije je osjećaj da mi poručuje da je sretan jer sam hrabro išla kroz život s križem koji mi je darovao i ljubila ga i spoznala da bol znači jedna prekrasna snaga, ljubav i radost.
Prije konačne kontrole bila sam na jednom vjenčanju, tu večer odlučila sam u čast svoje prijateljice popiti jednu čašu alkohola nakon dugo, dugo vremena i tu je moj život krenuo u drugom smjeru. Ponovno sam se onesvjestila. Zahvalna sam Bogu za taj trenutak jer me to upozorilo da uvijek trebam naći načina nositi se sa vlastitim problemima koliko god se oni činili teški i da je potrebno zahvaliti Bogu na križu koji nam svima daje i s kojim se moramo naučiti nositi. Tada sam shvatila da moram još više biti zahvalna za epilepsiju koju mi je poklonio, i da svaku kušnju koja mi se nađe na putu moram pretvoriti u dobro i slaviti Njega.
Danas sa svojih 26 godina vjerujem da je mala ili velika bolest jedan od najvećih blagoslova što čovjek može dobiti od Boga, jer je to jedna velika milost koja na razne načine pokazuje koliko je Bogu stalo do nas, koliko smo jedinstveni svatko na svoj način, moramo prihvatit i voljeti sebe baš kakve nas je on stvorio. „Pogled kroz bolest i bol je i pogled u nadu. Ako pronađes nadu koja je jača od bolesti, ona će te dizati i uništiti bolest. Kad čovjek otvori rupicu nade, tada u tijelu osjeti neke druge sile koje počnu djelovati“.
Vjerujte i kad je teško, kad mislite da nema izlaza. Tada Bog djeluje i priprema za Vas nešto prekrasno,jer kad imate Njega imate sve i svaki križ je lako nositi pa i epilepsiju. Jer sve što dijeliš s Isusom, može izaći samo na dobro zar ne?!
R.B. / Duhovnost.net