Terezija Avilska, svetica koju Crkva slavi 15. listopada, crkvena je naučiteljica koja je svoj redovnički život produbljivala unutarnjom spoznajom Boga, na mističnom putu sjedinjenja u kontemplativoj molitvi i duhovnosti. Kontemplativnnu molitvu sveta Terezija dijeli na molitvu sabranosti, molitvu mira i molitvu sjedinjenja. Sve se to razlikuje od meditacije, razmatranja ili druge usmene misaone ili mislene molitve.
Duša koja uživa blagodati kontemplativne molitve u stavu je pasivne otvorenosti, predanja Bogu, u kojemu svoje srce izlaže inicijativi Božje naklonosti i ljepote Božje ljubavi. Takva je molitva prisni i intimni duboki susret Boga i čovjeka u kojem nisu potrebne nikakve riječi niti bilo kakve djelatnosti mašte, razuma ili misaone aktivnosti. U tom odnosu, dušu i srce prožima Božja ljubav i tako ganuto ljudsko srce uzvraća ljubavlju u motrenju Božje ljepote i transcedentne ljubavi.
„Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin: blago čovjeku koji se njemu utječe!“ (Ps 34,9). U tom stanju kontemplativne molitve, duša tako „uronjena“ u Boga izgubi pojam o vremenu i prostoru. Tako „dotičući“ vječnost biva prožeta i obuhvaćena nazoćnošću Duha Svetoga.
Kroz sabranost tišine i šutnje, u pozornosti srca, u iščekivanju Boga kroz kontemplativnu molitvu – čovjekovu dušu Bog zahvaća sve više samim sobom i ljudsko srce obuhvaća vatrom svoje ljubavi. Kroz kontemplativnu molitvu Bog intezivnije dušu usavršava i čisti, oposobljavajući je za bezuvjetnu, djelotvornu ljubav prema Bogu i bližnjemu.
Kontemplacija je čisti dar koji je nezaslužen i takvo stanje čovjek ne može izazvati svojim naporima naravnih, duševnih, emocionalnih ili fizičkih sposobnosti. Kontemplacija se može steći onda kada je molitveni život svakog čovjeka prožet kreposnim životom. Gospodin daje kako hoće i kome hoće, ali svakako, duša se treba pripraviti za primanje tog uzvišenog Božjega dara.
Boga ne treba poistovjećivati s osjećajem nego osobom. Čovjek bi lako mogao ući u oholost ili biti obmanjen zlim duhom koji može perfidno zavesti čovjeka koji misli da svojim snagama može izazvati osječaj Božje prisutnosti i da svojevoljno moli kontemplativno. Kontemplacija se javlja iz ustrajnog molitvenog života u odnosu s Bogom, u kojemu se gradi odnos iskrene ljubavi, predanja, prijateljstva, povjerenja i davanja. Prema tome, kao što vjera nije osjećaj, ni samoga Boga ne treba tražiti u osjećaju samo da bi se zadovoljila duševna ugoda, nego u iskrenom traženju Boga kao osobe s kojojm se želim družiti, biti u njegovoj prisutnosti i djeliti s Njime svoj život.
U iskrenom odnosu i čistoj nakani srca kroz ustrajnost osobne molitve, Bog vrlo lako može pozvati na kontemplativni put molitve što je isključivo naklonost Njegove inicijative. To je poseban zahvat Božje prisutnosti u duši koja je predana Bogu. Srce se ražaruje u čistom gledanju i motrenju Boga, čija ga prisutnost potpuno sjedinjuje sa sobom u ljubavi. ‘Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati'(Mt 5,8). Boga se u kontemplaciji spoznaje srcem, jer, kako kaže Mali Princ: samo srcem čovjek dobro vidi, bitno je očima nevidljivo.
U duhovnosti kontemplativne molitve razvija se odnos Boga i čovjeka u kojemu se duša autentično otvara stvarnosti Božje ljubavi. Tako se potpuno suobličava slici svoga Stvoritelja u osobnosti svih plodova Duha Svetoga. Kontemplativna molitva dušu čini jednostavnijom i poniznijom, jer od Boga sve očekuje i sve prima, priznajući svoju ništavnost i potpunu ovisnost o svome Stvoritelju. Na taj način duša se sve više zaljubljuje u Boga i raste s Njime u prisnom, intimnom odnosu međusobne ljubavi. Tada poniznost, skromnost i jednostavnost duše privlači sve više dušu u dubine Božjega srca te uživa ljepotu Neba u svojoj duši, gdje Bog prebiva. ”Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.” (Mt 6,21).
Put kontemplativne molitve nije samo privilegija duša koje su posvećene Bogu u redovničkom i svečeničkom staležu. Svaka osoba koja se predala Bogu i ustraje na tome putu u osobnoj molitvi može biti privučena na put dubljeg sjedinjenja s Bogom, u ljubavi kontemplativne duhovnosti. U odnosu s Bogom duša tako polako napreduje s misaone molitve i razmatranja na meditativnu, sve do kontemplativne molitve, u onoj mjeri koliko joj to milost pruža i koliko s tom milosću surađuje.
Ne znači da one duše koje su usmjerene više na aktivnu i djelatnu molitvu neće doći do posvećenja i kreposti, kao po primjeru Marte koja se zauzeto brinula kako da ugodi Isusu. Nemaju svi kontemplativan duh poput Marije koja je bila Isusu do nogu u stavu motrenja. (usp Lk 10,38-42). Unatoč tome, ni jednu dušu ne ograničava ništa da traži veće sjedinjenje s Bogom u ljubavi kako god ga srce na to potiče.
Sveta Terezija Avilska u svojim je spisima navela da je kontemplativni put ‘prečac’ do kreposnijeg i posvečenijeg života. Taj put opisuje i sveti Ivan od Križa u svojoj knjizi ‘Uspon na goru karmel’: kako duša napreduje na putu prema svetosti i koje su zapreke na tome putu.
Duhovnost svete Terezije Avilske zahtjeva potpuno radikalno predanje Bogu kao bi je Bog slobodno vodio putem kontemplativnoga života. Kao kad se muškarac i žena zaljube pa njihov odnos raste od udvaranja, upoznavanja, zaruka, braka do potpunog sjedinjenja u ljubavi, tako i Bog vodi dušu na putu kontemplativne molitve, privlačeći je u sve dublji odnos ljubavi, do mističnog sjedinjenja, kakvog su uživali mnogi sveci.
Sveta Terezija Avilska njegovala je i razvijala svoj duhovni život u odnosu s Gospodinom. Danas čitamo njezine brojne zapise u knjigama poput one ‘Zamak duše’: ‘Ta već znate da je Bog posvuda. Jasno je, dakle, da tamo gdje je kralj, kažu da je i njegova pratnja; konačno, da je nebo tamo gdje je Bog. Pa, prisjetite se kako sveti Agustin kaže da Ga je tražio na mnogo mjesta i da Ga je našao u sebi samome. Mislite li da je malo važno za rastresenu dušu spoznati ovu istinu i uvidjeti da joj nije potrebno ići na nebo zato da razgovara sa svojim Vječnim Ocem i da se naslađuje s Njime, ili pak da joj je potrebno glasno govoriti? Koliko god nečujno govorila, tako je blizu da će nas čuti. A ni krila joj nisu potrebna za to da Ga ide tražiti, već treba samo povući se u samoću i gledati Ga u sebi i ne iznenaditi se tako dobrom gostu, nego s velikom poniznošću razgovarati s Njime(…).’
Danijel Tomičević, Izvor: http://zsa.podvinje.org/
