Donosimo potresno svjedočanstvo muslimanke koja je kroz velike životne poteškoće i tragedije došla do obraćenja na kršćansku vjeru. Obrazovana i „svjetska žena“, pod pseudonimom je napisala i knjigu o svome životu. Film koji je snimljen po njezinu svjedočanstvu na Sarajevo Film Festivalu emitiran je, na zahtjev publike još jedanput. Ovo svjedočanstvo neka svima bude pouka da je Gospodin Bog jedan! I da je Isus Krist, Sin Boga živoga preminuo za sve ljude na svijetu, bez obzira na vjeru! Samo po Isusu Kristu dolazimo do spasenja!
Rođena sam u prosječnoj, radničkoj obitelji, uglavnom – imali smo, ali nikada dovoljno. U ratu 1992. Osjetila sam što znači bježati po šumama i biti izbjeglica. Strašno iskustvo. Poslije rata završila sam fakultet i počela graditi karijeru. Govoriti engleski jezik bilo je pravo bogatstvo u to doba. Radila sam za strane organizacije i živjela vrlo ugodno, čak i rasipno. Putovala sam po svijetu, trošila bez kontrole i mislila da sam postigla sve. Htjela sam više i više, ali…bila sam prazna.
Zatim sam srela svog prvog supruga i udala se. Naime, bila je to strast, tjelesna. Odmah na početku braka dobili smo djecu. Prestala sam raditi i zarađivati. Moj muž je radio za privatnika koji ga nije plaćao. Time je prestao moj život u materijalnoj bajci.
Moj bivši suprug počeo je piti. Bio je ljutit na sebe, na cijeli svijet, pa je postao i nasilan. Trpjela sam sve njegove ispade ljubomore i bijesa, ali na kraju više nisam mogla. Odluku o razvodu svi su dočekali sa zgražanjem. Na području Balkana uobičajeno je da žena napusti muža, pa se vrati nakon nekoliko mjeseci, pa nekoliko mjeseci ljubavi, zatim batine i ponovni odlazak, i sve tako u krug – dok se ona ne navikne na zlostavljanje – ili on omatori da je više nema volje maltretirati. Ja nisam željela takav život. Moja majka mi je izričito rekla da se u roditeljsku kuću „ne mogu vratiti“, te da žene oduvijek trpe svašta. Bivši suprug pristao je na razvod samo ako djeca ostanu kod njega. To je bio način da me ucjenjuje i kontrolira.
Nekoliko godina nakon razvoda radila sam posao koji volim, djecu uzimala kad god sam imala vremena, bez obzira na vikende. Započela sam vezu sa prijateljem iz ratnih dana. Sve je bilo savršeno, osim…ja sam bila muslimanka, a on katolik. Bez obzira na sve mi smo počeli živjeti zajedno, zaručili se, idila…Međutim, kad smo se trebali vjenčati on je nestao. Danima sam čekala i pokušavala saznati gdje je – ali ništa.
Ubrzo nakon povratka kući otkrila sam da sam u drugom stanju – neplanirana trudnoća! Otac djeteta izgubio se… Moji roditelji i prijatelji počeli su me nagovarati na abortus. Nisam pristala. Roditelji prekidaju svaki kontakt dok se ne riješim djeteta. U sedmom mjesecu trudnoće istjecao je moj ugovor o radu, a vlasnik kompanije u kojoj sam radila nije ga želio produljiti. Jako mnogo žena ostalo je bez zaposlenja zbog trudnoće. Kolege su mi na odlasku dale za poklon nešto novca i tako sam platila stanarinu do kraja godine. Ostala sam bez novaca. Potpuno sam potonula.
Moj bivši suprug je sudskim putem tražio da mu isplatim ogromnu svotu novca na račun službene alimentacije. Rješenje suda bilo je da oboje sudjelujemo u izdržavanju djece i ja sam to radila. Ali nisam uplaćivala novac putem banke, već u gotovini davala djeci i mužu. Kad sam pitala zašto to radi, odgovorio je da mu novac treba, da ne postoji trag da sam ja davala novac i da, ako ne pribavim novac u roku od sedam dana, djecu više nikad neću vidjeti.
Popila sam 60 tableta, antidepresiva. Ali, Božji naum je bio drukčiji. Nakon trovanja dobri ljudi su me odvezli u bolnicu gdje sam se probudila nakon 48 sati. Pokušaj samoubojstva nije uspio, ali moji problemi su ostali. Iz bolnice su zvali moje roditelje koji nisu htjeli čuti za mene. I bivši suprug je rekao da ga ne zovu. Bila sam sama. Ipak, 24. prosinca imala sam posjet. Došla je moja stanodavka. Čula je, naime da sam ostala bez posla, pa iako sam bila u bolnici, došla je da mi kaže da je stan iznajmila drugima.
Te večeri, a bila je Banja noć, kroz bolnički prozor gledala sam ljude koji odlaze na misu polnoćku, sretni i razdragani. Tad sam se rasplakala i počela svoj razgovor s Bogom: „Bože, ako postojiš, ovi ljudi su sretni zbog Tebe. Zašto ja moram patiti…? Kažu da je Isus, Tvoj Sin rođen od majke i živio među ljudima?! Zašto dopuštaš da se meni ovo događa? Nemamo gdje. Nitko nas ne želi, nitko nas ne voli…“ Pričala sam i plakala cijelu noć…
Imala sam još četiri tjedna do porođaja, sve je bilo u redu i nije bilo razloga da me zadrže u bolnici. Izašla sam van, u zimu. Na hladne ulice. Grijala se u tramvajima i autobusima. Spavala po ruševinama gdje su se okupljali narkomani. Proživljavala sam pakao na zemlji. Tražila sam pomoć ali pomoć nije dolazila od nikoga…Odlučila sam ubiti sebe i svoje nerođeno dijete.
Ovaj put popila sam četiri kutije od po 30 tableta. Moje posljednje misli bile su upućene mom ocu za kojeg sam bila jako vezana. Mučilo me pitanje: „Zašto me moj otac napustio?“
Odjednom sam se našla u prelijepom zelenom kraju. Oko mene su bile livade sa svježom mirisnom travom i malim, lijepim poljskim cvjetovima. Poznata slika iz djetinjstva, na takvim mjestima sam bila najsretnija. U daljini je bio grad s velikim brojem različitih oblika, ali nisam ih jasno razaznavala jer su sijali od svjetlosti, kao bezbroj kristala na jarkom suncu, ali sunce nisam vidjela. Sve je bilo obasjano svjetlošću, puno života, ali sunce nisam vidjela. Iz tog čudnog grada prema meni je išla osoba čiji lik nisam mogla jasno razaznati jer bio je sav u svjetlosti, ali ne nekoj umjetnoj, već najljepšoj prirodnoj svjetlosti čiste bjeline.
„Tvoj te Otac nije ostavio niti zaboravio. Moraš znati da zemaljski otac može biti bilo tko, ali je samo jedan istinski Otac, onaj koji ti je dao život i On te nikad nije niti će te ostaviti. Ja sam ovdje da ti to pokažem“, rekla je ta osoba glasom koji je bio smiren, pun ljubavi, ali i autoriteta. I u kojemu se osjetila ljubav i briga.
„Gdje sam? Što se događa? Jesam li mrtva? Tko si ti?“ počela sam odjednom postavljati pitanja, zbunjena. Visoka muška silueta mi je prišla na nekolio koraka, ali kako mi se približavao, postajalo mi je sve teže držati podignutu glavu i gledati izravno u njega. Ne zato što je On to tražio ili zato što ja nisam htjela, već zato što je njegova svjetlost postala gotovo bolna za moje oči. Morala sam gledati u smjeru njegovih nogu, jer svjetlost je bila zasljepljujuća.
I rekao je: „Ja sam Onaj kojeg si dozivala u bolničkoj sobi, razgovarala s njim u vrijeme kad ti je bilo najteže. Ja sam Isus i ti si mi pričala o svojoj boli u noći kad su svi drugi bili sretni zbog mog rođenja i dolaska na zemlju. Pozvala si me i zamolila za pomoć. I evo, došao sam. I ne, nisi umrla, na onaj način kako se danas među ljudima prezentira smrt, već si umrla grijehu – da bi živjela slavu. Poput sjemenke posijane u njivu, da bi rodila bogatim plodom, sjemenka stavljena u zemlju mora umrijeti, u onom obliku u kojem je postojala. Tako je i s tvojim životom. Onaj stari, zemaljski život, pun tjelesnog i materijalnog, zatrovan mržnjom, ponosom, ohološću, neoprostom, obmanama i lažnim snovima treba umrijeti, da bi se rodilo svjedočanstvo o molisti, ljubavi i poniznosti i oprostu. Nastalom u milosti jedinog pravog, Nebeskog Oca.“
Tijekom našeg susreta osjećala sam se predivno. Imala sam mnogo pitanja, a On je odgovarao na svako od njih. Iz kome sam se probudila ponovno u bolnici. I beba u mom trbuhu i ja smo bili dobro. Taj susret mi je promijenio život. Moje poglede na svijet i razmišljanje. Sad mogu shvatiti mnoge stvari koje su bile nepoznanica. Isus je živi Bog koji voli – u ljubavi je pravedan. Bog se pobrinuo za mene i mog sina koji se rodio dva tjedna poslije.
Moji preci su muslimani. Ali sad kad sam srela Sina; jednostavno sam se „zaljubila“ u Njega. Nakon obraćenja ne „teče med i mlijeko“ ali živim sretno sa mužem i djecom. Mog sadašnjeg supruga mi je također Gospod dao. Moj sin ima 11 godina, a Bog me u ovom braku blagoslovio s još dvoje djece, sinom i kćerkom.
Nastojim biti svjetlo u ovom svijetu mržnje i beznađa. I sve to da se proslavi ime Gospodnje. Još jedna velika promjena koju je Isus donio je da sam prestala razmišljati što će ljudi reći. Ne, nije mi bitno više da me ljudi hvale ili govore ružno o meni. Bitno mi je što će Bog reći na sve. Jer On je taj koji donosi pravedan sud, a ne ljudi. Ma što da kažu, moje je da ih blagoslivljam u Isusovo ime i želim sve najbolje u životu.“
Izvor; Večernji list, Rastimo u vjeri
