Duboko u ljudsku dušu usađena je težnja da se čovjek istakne, da se u nečemu proslavi, da bude u nečemu poznat, da bude prvi, da izazove divljenje drugih ljudi s kojima živi i koji ga okružuju. Nevjerojatno je što sve ljudi izmišljaju da bi postavili rekord, da bi postali poznati.
Nažalost ova ponekad smiješna nastojanja mogu se pretvoriti u negativne karakterne mane. Uz bolesno isticanje samog sebe do te mjere da se više ne biraju sredstva kako doći do cilja. Toliki pokušavaju graditi kule svoje sreće na ruševini tuđeg života. U tom nastojanju čovjek često zaboravi onu drugu i veoma važnu dimenziju čovječnosti a to je duša. Čovjek danas nastoji samo da mu funkcionira tijelo, automobil, poslovi i poslovni odnosi. I tako sanja kako će biti velik, kako će biti netko i nešto. On ne živi više ljudskim životom. Najveća je opasnost da se uz to još pretvori u stroj. A stroj je bez srca, bez osjećaja, bez milosrđa, bez ljubavi.
Moguće je doskočiti i jednom i drugom zlu: da čovjek ne postane bezosjećajni robot i da postane velik bez neprestanog isticanja sebe i gaženja drugoga. Put nam je pokazao božanski Spasitelj: «Tko se uzvisuje, taj će biti ponižen, a tko se ponizuje bit će uzvišen!
Tim malim putem poniznosti i svetosti krenuli su mnogi i došli do nepomućenog i trajnog blaženstva i do slave, koja neće nikada uminuti.
Da se može postati velik i bez umišljenosti i napuhanosti, da spomen skromnih i neznatnih može biti trajniji od spomena moćnih i bogatih, pokazuje primjer sv. Josipa. Ovaj tihi zanatlija je samo vjerni vršitelj naloga što ih prima od Svevišnjeg.
O njegovu životu znamo malo. Biblija nam nije sačuvala niti jednu njegovu riječ. Evanđelje samo nekoliko puta spominje njegovo ime i događaje u kojima je sudjelovao. Najvažnije što o njemu kaže evanđelje jest da je bio pravedan, što je kod Židova značilo isto što danas znači svet i savršen. Zato ga je Crkva i uzela sebi za zaštitnika, a svima postavila kao uzor sveta života i obiteljskih vrlina.
Sv. Josip nam je sjajan primjer, poslušnosti, strpljivosti i predanja u volju Božju! Danas je nažalost sve manje povjerenje među ljudima; zatvaramo se jedni pred drugima, bježimo jedni od drugih, dižemo ograde, zidove. Bog svoje poslanje spasenja stavlja u ruke jednog malog, poniznog, neznatnog, i nadasve skromnog čovjeka.
Bog onome tko mu vjeruje i odgovori na njegov poziv, otvara prostor da mu se dogode čudesne stvari. On bira osobe koje će mijenjati svijet. Dao nam je najveći dar, dar vjere da Njegovim očima možemo promatrati svoj život i ovaj svijet, da možemo prispjeti k cilju kojem smo se zaputili na ovozemaljskom životnom hodočašću. Taj cilj je punina svetosti, punina života s Bogom i u Bogu po Isusu Kristu. Kad mu je Gospodin naredio da uzme k sebi Mariju te da se brine za nju i dijete koje će roditi, nije stavljao prigovora. Kad mu je zapovijeđeno da s Marijom i djetetom bježi u Egipat ispred krvnika Heroda, nije rekao ne, daleko je, ni teško je, nego je istoga časa krenuo na put u tuđi svijet. Poznavao je samo volju Božju i ništa mu nije bilo teško, stoga i jest pravedan.
U svome životu treba biti uvijek spreman izgovoriti riječi molitve Gospodnje: «Budi volja tvoja!» onda će nam u životu biti lakše. Nevolje i teškoće nosit ćemo s Bogom, a s njim u društvu uvijek je lakše.
Sv. Josip nam je primjer kako se bez buke i puno riječi s pouzdanjem i čvrstom vjerom u providnost Božju izvršava Božji plan u životu. I onda kada nam neke stvari nisu do kraja jasne, Bog ih razumije.
U ovo vrijeme kad mnogi galame i viču, kad se mnogi laktaju da budu prvi u ovome svijetu, Josip je primjer nama vjernicma kako treba osluškivati Božji glas u dubini i skrovitosti svoga srca vršiti volju Njegovu. Velik je samo onaj koji je pred Bogom velik. Svaki je od nas pozvan da bude prvi, ali ne nadmetanjem, potiskivanjem drugih, nego vjernim služenjem Bogu. Neka nam sv. Josip izmoli od Gospodina poniznu, čvrstu vjeru da u svakom trenutku znamo kazati: «Budi volja tvoja» !
Don Damir Bistrić
