Ako sam vjernik trebao bih to i pokazati. Kako ću to pokazati? Pa biti ću stalno vedar i nasmijan. Podnosit ću uvrede, neću se nikome suprotstavljati. Prešutjet ću ako me vrijeđaju ili ako vrijeđaju nešto moje. Neću iznositi svoje mišljenje. Pa čemu? To ionako samo potpiruje vatru. Pomagat ću svima, čak i kada vidim da me iskorištavaju. Da, dopustit ću apsolutno svima da me iskorištavaju.
Ako se zateknem u društvu koje ne priznaje Boga, neću ni govoriti da sam vjernik. Nije to toliko bitno isticati. A i znaš, malo mi je neugodno. Ma zapravo, izbjegavat ću ti ja takva društva. Ionako nema nikakvog smisla svjedočiti „vjeru“ takvima. Živim čistoću, ali ne govorim to nikomu. Mislit će da sam konzerva. Neću biti iskren prema ljudima, čisto da ih ne povrijedim i bit ću blag. Neću koriti nikoga. Pa ni sebe. I bit ću sret…, bit ću nesretan? Bit ću neautentičan? Bit ću nevidljiv? Bit ću nepotreban? Bit ću mlak?
Vjernik je autentičan. Vidljiv. Potreban. Nikako mlak. Kada svi osuđuju on opravdava, kada svi opravdavaju on ustaje. On je onaj koji govori kad svi drugi šute. On je onaj koji pomaže kad nitko drugi neće. On je onaj koji izlazi pred neprijatelja kad se drugi skrivaju u mišju rupu. On je onaj kojega se ne može „vucat’ za nos“. Vjernik je onaj koji zna da ima vječni život u Njemu i ne boji se izgubiti ovaj zemaljski. Ma on ti je često i onaj buntovnik što ga svi u čudu gledaju. Onaj koji ide kontra struje. Onaj koji se baca među vukove što samo čekaju da ga raspore. On je vatra u hladnoći, iskra svijetla u mrkloj tmini. On je stijena umornima, utvrda nemoćnima. Slab je i zna da je slab, ali iz njegove slabosti se crpi snaga njegovoj jakosti. On je preslika Isusa Krist, a Isus Krist nije bio mlak. Vjera i mlakost ne idu zajedno.
Usudi se biti sol zemlje i svijetlo svijeta. Kršćanine, neka tvoja hrid bude Krist. Uvijek kada te malodušnost natjera da se zapitaš kako bi trebao postupiti, otiđi k svojoj hridi, osami se na svom otoku, podigni ruke prema nebu i upitaj: “Što bi Ti učinio na mom mjestu?“.
M. Ć.