Susret s drugim čovjekom rađa prijateljstvom i ljubavlju. Tako je i s vjerom. Ona se rađa iz susreta. U osobnom susretu s Uskrslim rađa se vjera apostola. Istina, teško se probija u njihovo srce i um jer još uvijek strah igra glavnu ulogu u njihovom životu.
Vjera se ne može naučiti kao školsko gradivo. Istina, mnogo je ljudi koji o vjeri puno znaju, ali su se životom udaljili od Isusa Krista. Zato je mnoštvo djece koja imaju peticu iz vjeronauka, ali na misi ih nema. Za vjeru je potrebno nešto više: osobni susret, osobno iskustvo. Inače ako to nedostaje sve ostaje na teoriji, površini, lijep skup narodnih običaja koje valja izvršiti bez obzira kako živim. To je virus koji razara vjeru modernog čovjeka. Samo iz osobnog susreta sa Uskrslim rađaju se veličanstvena djela vjere. «Zaista, zaista kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti“ zapisa sv. Ivan Isusove riječi.
Prvo čitanje svjedoči o velikim djelima koja su apostoli činili poneseni Duhom Svetim. Ljudi su po vjeri ozdravljali od svojih bolesti, od zarobljenosti, od svojih slabosti. Postajali su drugi, preporođeni, počeli novi kvalitetniji život. Željeli su bar „da padne Petrova sjena na njih“! Ne ozdravlja Petrova sjena! Ozdravlja Bog prepoznavajući srce koje vjeruje, srce koje se nada, srce koje ljubi, koje mu se spremno otvara! Mi pripadamo Onome kojemu je dana sva vlast na nebu i na zemlji, koji je obećao da će biti s nama u sve dane do svršetka svijeta. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji.
Drugo veliko djelo na koje Uskrsli poziva: zapisano je u 2. čitanju iz knjige Otkrivenja. Pozvani smo biti proroci svjedočeći: Uskrsli i Živi Krist Gospodar je i Gospodin svoje Crkve; Gospodar vremena i povijesti. Očima vjere vidjeti njegovu nazočnost u današnjem danu i u svakom danu poslanje je našeg svjedočanstva.
Zanimljivo da se u oba današnja čitanja spominje molitva nakon koje se događaju velika djela! To i nas upućuje na neizostavnu molitvu. Pritom se ne misli na ponavljanje molitvenih obrazaca u propisanim količinama nego zanesenost u duhu i želja da proslavimo Boga u svojim mislima, riječima i djelima! Tako se rađa vjera! Ako je molitva moja obveza, a misa i ispovijed običaj, onda se teško doživljava osobni susret s Uskrslim. Ako mislim da sve mogu sam, ako ne probudim u sebi potrebu za Bogom i njegovom blizinom neće doći do susreta i dalje ću sve uredno odrađivati. Možda trenutno i budem smireniji, ali na duge staze neće se u meni događati promjena nužna za rast u vjeri.
Evanđeoski odlomak nam svjedoči kako postoje srca koja je teško taknuti! Takvo srce niti jedno oduševljeno svjedočanstvo ispunjeno Duhom Svetim ne može otvoriti. Uzalud je pokušavati izvana otvoriti vrata koja su iznutra zabravljena, zaključana. Istina, nisu ni drugi učenici na dan uskrsnuća bili neki vjernici i oni su bili u „mraku vjere“ i oni su trčali na grob provjeriti i njih je mučila sumnja. Sapinjao ih je strah. Zato su se zaključali. Prve Isusove riječi prestrašenim učenicima su pravi lijek, melem na ranu: Mir vama. Mir vašim srcima. Ponudio im je svoj mir, mir koji preobražava. Ne zato što su ga zaradili ili zaslužili već jer ih je ljubio. To je Bog ljubavi i milosrđa. Nakon što je počinuo njegov mir na njihovim životima, postali su sposobni činiti velika djela ljubavi.
I nas često pred životom strah čini zaključanima prema Gospodinu. Čini nam se nemoguće. Poput Tome smo. Želimo biti sto posto sigurni. Njegova sumnja u konačnici nije bila razočaravajuća, već tragajuća i spasonosna. Vrativši se u zajednicu apostola doživio je vjeru koja ga je preobrazila. Sve dok je bio odvojen od zajednice apostola, dok je živio u svom privatnom aranžmanu, sumnje su ga izjedale, a uskrsnuće se činilo kao nestvarna tlapnja. Gospodin moj i Bog moj.
Ne smijemo zaboraviti Gospodinove riječi: „Blaženi koji ne vidješe a vjeruju!“ Jesmo li i sami zahvaćeni ovim blaženstvom? Uskrsli pozna naše želje, zna potrebe našeg srca. Zna za naše iskreno traženje i On će odgovoriti na njih. Na nama je da mu otključamo vrata svoga srca i života, kako bi nas obasjao njegov mir, njegovo milosrđe. Ne bojmo se na putu vjere tolikih propitivanja i sumnji koje nam se javljaju. Snagom uma i srca molimo snagu Duha Svetoga da mirom Uskrsloga dotakne našu životnu stvarnost. Ne bojmo se! Na kraju današnjeg evanđelja stoji zapisano svjedočanstvo upućeno svima nama: Isus Krist je Sin Božji koji nam daruje život u svome Imenu! Ako to vjerujemo i u toj vjeri živimo; doista ćemo vjerujući imati život u imenu Kristovu i činiti djela veća nego je on činio! Amen.
don Damir Bistrić
