Vjera je nasljedovanje Isusa

Isus zahtijeva od svojih učenika da ga nasljeduju tako da ne nosaju njegov ni tuđe, nego svoj vlastiti križ.

Ponavljali smo poslije starijih riječ po riječ molitve ili su nam nosali ruku da napravimo znak križa. Tako je redovito počinjalo u majčinu ili bakinu krilu, u očevu naručju. I s raznoraznim pitanjima o nebu, o Bogu iznad oblaka – kamo su, govorilo nam se, otišli umrli. Onda su nas vodili za ruku na svibanjske i druge pobožnosti, podizali u crk­vi da vidimo svećenika i njegove ministrante. I nizalo se od božićne pšenice i drvca, jaslica, pastira i anđela, škropljenja svetom vodom, pospanih jutarnjih i dugih večernjih molitvenih preporuka, materica i očića, uskrsnih jaja… Kasnije je nadošao vjeronauk, prva pričest, ministriranje i tako redom. Pa krizma, koju u tim godinama nismo shvaćali kao potvrdu krštenja, kao zrelu odluku “suobličavanja”, nasljedovanja Isusa. Jednostavno se urastalo u obiteljsku i katoličku tradiciju.

Vjera kao tradicija i osjećaj. Tradicija je sastavni dio vjere. Odnosno, i ondje gdje se vjera ne prenosi, gdje se ne prakticira ili se obitelj i okolina prema njoj odnose s negacijom, stečeno i naučeno nas određuje za čitav život. Tradicija se usvaja, ponavlja bez razmišljanja ili se s njome konfrontira, selektivno odabire nešto iz nje ili je se zanemaruje. Iako je na početku i prati nas čitava života, vjerska tradicija je relativna. Mogli smo se, naime, roditi od crnih roditelja, na nekom indonezijskom otoku ili u eskimskom iglu; mogli smo biti djeca budističke, konfucijske ili muslimanske obitelji. Mogli smo biti djeca ateista. I za to nismo odgovorni. To nije u našim moćima. Baš onako kako smo se i rodili bez svoga htijenja. U vjeri gledano, dio je to temeljnoga Božjega plana i zbog toga su svi ljudi jednaki bez obzira na kožu i geografiju, jezik i tradiciju.

Tradiciji pripadaju i pouke, pogotovo one moralne: što trebamo činiti a što izbjegavati, što je istinito a što lažno, što donosi sreću a što nesreću, što Bog nagrađuje a što kažnjava. I sve te pouke starijih određene su predodžbama pojedine kulture i duhom vremena, režimima (dominantnom politikom) i teologijom pojedine crk­ve, župnikâ, vjeroučiteljâ.

Pouke bi bile prožete biblijskim uputama i pripovijestima, ovisno o tome koliko je starijima bilo važno Sveto pismo. I danas roditelji, odgojitelji i učitelji pričama i poukama objašnjavaju djeci nastanak svijeta i prirodu, tijelo i dušu, odnos prema okolišu, susjedima i drugim narodima, anđelima i Bogu. U djeci se u klici oblikuje način ponašanja za čitav život, i ne samo bontonsko, uljuđeno ponašanje nego se stječu i temeljna držanja kao što su osnovno povjerenje prema životu i ljudima, osjećaj darovanosti i zahvalnosti, stavovi o istini i pravdi, strahovi od ljudi ili komunikativnost, zatvaranje u sebe ili odvažnost na izlazak iz svoga svijeta, hrabrost na rizik i promjenu odnosa, prihvaćanje razlika, gubici i ljubav do žrtve. U prvim godinama, kao spužvom, usvajaju se ponašanja majke i oca, onih najbližih u njihovim važnim ili kritičnim životnim situacijama: radosti i žalosti, tjeskobama i odlukama. U prvim godinama, ovisno od starijih, formira se i predodžba o Bogu, Isusu Kristu.

Kasniji život – ako ga se svjesno živi – dobrim dijelom je kreativna prerada predanoga i naučenoga. Ali se uvijek u nekom smislu ostane i dijete. Bez obzira na godine. I bez kose i sa sijedim vlasima ne samo što se sjećamo djetinjstva nego je u nama duboko urezano mnogo onoga “prvog”: miris majčina kruha, izlasci sunca, strah od noći i groblja. U nama je kao životna metafora prisutna potreba “skoka” u očev, u nečiji siguran zagrljaj s neke “opasne” visine na koju smo se uzverali ili na koju smo zalutali svojom krivnjom ili zavođenjem drugih. I u zrelim godinama slože se situacije u kojima reagiramo kao nekada, kao djeca ili kao naši roditelji. I naravno, i dalje mnogi od nas vole “začarani” svijet jaslica i božićnoga snijega, pepeljanje i grličanje, otajstvenu identifikaciju s Isusovim putem križa; dragi su nam običaji, obiteljske ili seoske gozbe, patroni i vjenčanja; još se djetinje uživljavamo u svijet anđela i krampusa, branje cvijeća na Cvjetnu nedjelju i ivanjske krjesove. Neki još bakinim molitvicama završavaju svoj dan, svetom vodom škrope dom i djecu, poste o kruhu i vodi, ljube križ i kipove, nose o vratu svete medaljice i po džepovima i autu sličice svetaca. Još se drže pouka i uzrečica starijih. Ili, ako se mnogo toga ili čak sve odbaci, i to što se odbacuje, prilično nas uvjetuje, sve do smrti. Tako je odnos prema svijetu i ljudima, vjeri i Bogu, i kad se misli da je originalan, više-manje sličan ili čak isti s onim iz djetinjstva, s djetinjom vjerom i nevjericom, s pitanjima i strahovima, tragalačkom i odvažnom ili pospanom i lakovjernom vjerom, iako nekada drukčijeg sadržaja i drukčijeg izraza. Najčeš­će ljudi zadrže isti “čin vjere”, kao što je imala primjerice njihova majka, dok se sadržaj vjere može mijenjati. A netko zadrži oboje, i čin i sadržaj.

Tradicija – treba ponavljati – je učinkovita ali nije sve. Vjera se ne iscrpljuje u folkloru, običajima i kulturalnim formama. Štoviše, vjera sazrijeva u stalnom kritičkom odnosu prema tradiciji, pogotovu prema tradicionalizmu. Vjera je nova individuacija i aktualizacija tradiranoga. U konačnici, u najvažnijim situacijama i prekretnicama života, a smrt je to u najeminentnijem smislu, vjera ostaje goli čin povjerenja, najsamostalnija i najslobodnija odluka bez izvanjskih pomagala, bez običaja, bez dugih molitava pa i bez drugih, i onih najbližih. Dio ljudi odstupa od tradicije, izmiče obiteljskim vjerskim druženjima ili se distancira od

Crk­ve i svakoga zajedničarskoga puta u vjeri. Neki ne prakticiraju vjerske običaje, jer u njima vide puno dogmatizma, magije i ritualizma, djetinjarija i nezrelosti, nesnošljivoga moralizma i nacionalizma, pogotovo onog viktimološkog u kojem se vjerski simboli i obredi pa i onaj najsvetiji, kao što su križ i euharistija, podčinjavaju lokalnom ili nacionalnom stradanju. Jedni – upravo jer u tradicionalizmu ima praznovjerja, prekomjerne klerikalne obrednosti, masovnosti i viška prošlosti – nedostatak osobnijeg pripadanja nastoje nadomiriti uključivanjem u manje i aktivnije duhovne zajednice ili se povlače u svoj vlastiti (unutarnji) svijet. Za njih je vjera najčeš­će osjećaj, osjećaj utješiteljske ovisnosti o osobnom Bogu koji je bliz, koji prihvaća i razumije. Neki opet svoj smisao života pronalaze u radikalnoj humanosti, poštivanju i pomaganju ljudima bez pozivanja na objavu i Boga, na vjerske propise i religijsku tradiciju.

Ne ulazeći u sva očitovanja religioznosti ni na ono koje tendira da se svede na lijepe emocije, treba kazati da bez osjećaja – iako su oni često prevrtljivi – nema vjere. I religija kao vanjska forma vjere nije lišena afektivnog, tjelesnog u najširem smislu. Revnost i žar, zapaljivost i strast, pjesma i igra pokretači su života a onda i vjere. Tako i traženja lijepoga za oko, čežnja za ozdravljenjem i srećom, za emocionalnom blizinom i sigurnoš­ću pred raznim strahovima, osobito onim smrtnim, pokreću ljude na vjeru. Bog u kojega se vjeruje zadnji je razlog nade i životne utjehe. Bog je vjerniku utjeha kada svi izdaju. I onda kada Bog tješi na posve drukčiji način od vjernikova očekivanja. I onda kada je ta utjeha čovjekov konstrukt ili kada posve izostane i preokrene se u gubitak i poraz, sramotu i patnju. U svim ovim manifestacijama religioznosti Bog uvijek ostaje i negdje “izvan”, neposvojiva tajna koja ne može stati i u najšire ljudsko srce, iako čovjek nastoji zagospodariti tom tajnom, osigurati se vjerom.

Razumna i angažirana vjera. Dosta toga je već kazano, a vjeru smo samo dotaknuli. I tradicija i emocije su tek dio vjere. Vjera, kao uostalom i ljubav i nada – stalno na tome treba inzistirati – traži treće uporište: razum. Djeluje jednostavno za objasniti, a nije. Još je teže praktično razumski vjerovati. Kao što nitko “normalan” nije suglasan da ga njegov lju

bavni partner ili prijatelj servilno ljubi i poštuje “bez glave”, bez pameti, tako ni vjera ne može biti nerazumna, slijepa, lakovjerna. Upravo zato što ona uključuje dio “svete” naivnosti, pogotovo rizik radikalnog povjerenja do zalaganja, žrtvovanja života, vjera mora uključivati racionalnost. Ona nije svediva na tradiciju niti na psihoterapiju. Ona je obdarenost, milost koja postaje osobna ako se za nju razumski odluči. Ako nema razboritosti i razumnosti u vjeri, onda osoba vrši ne samo teror (i fizički i duhovni) na samoj sebi nego i na drugima. Tada niječe samu vjeru u Boga koji ne dopušta nikakvo nasilje. Iz nerazumne vjere – povijest to obilato potvrđuje – potječu mnoge zablude i nesreće, motivirani su ili opravdavani mnogi sukobi i ratovi s nepopravljivim posljedicama za bližnje i čovječanstvo.

U Bibliji stoji kako se Boga ljubi svim srcem, dušom (voljom) i umom, odnosno vjera se označava kao skladno zajedništvo i interakcija mišljenja, osjećanja i djelovanja. Vjera bez mišljenja, vjera kao skup naučenih dogmi koje se prigodice recitiraju, vjera kao zbir naslijeđenih običaja i moralnih pouka koje nisu racionalno pounutarnjene, vjera kao rezultat straha i nepospremljeno skladište nekultiviranih emocija, vjera kao obredni aktivizam, vjera kao izraz i najteže pokorničke ili uopće pobožne prakse, a bez racionalnog opravdanja, bez umski utemeljenih razloga, vodi u vjerski dogmatizam, ritualizam, sentimentalizam ili fanatizam.

Razumno povjerenje nije, međutim, hladni racionalizam, kako neke pobožnjačke osobe brane upravo samo za sebe “sračunatu” i sebično koristoljubivu vjeru. Obrazlaganje svoje vjere nije umanjivanje vjere, kako smatraju i oni koji se u strahu od nesigurnosti u vjeri, ili u strahu od drugih vjernika ili nevjernika zatvaraju u uske duhovnjačke zajednice-utvrde, koji “poznaju” geografiju nebeskih stanova, ili se izoliraju u svoju intimnu

oazu pred “pokvarenim” svijetom, društvom i nevjernicima. Naprotiv, od najbližih do najdaljih, od vlastite djece i onih s kojima dijelimo isti prostor i vrijeme, istu tradiciju i kulturu, istu vjeru i jezik, do onih koji su različiti ili su naši protivnici, neprijatelji, svima je nužno svoju vjeru logično i razumljivim riječima obrazložiti. To se naziva teo-logija – “govor o Bogu” u najširem smislu. Ako se vjera (a i nevjera) ne može obrazložiti, ako nema teologije, ako se ne ulazi u iskren dijalog s onima koji su drukčiji, ako se pritom ne zadržava skromnost neznanja, vjera postaje destruktivna za vjernika i još više za okolinu.

Vjera je najbliža povjerenju. I kao što povjerenje uključuje razum i ljubav, tako je i s vjerom. Za razumno povjerenje vrlo je prikladna ona propovjednička priča kako je u jednom mjestu na cirkuskom programu bila točka u kojoj neki čovjek prevozi kolica po rastegnutoj žici između kuća s jedne strane ulice na drugu. I priča se, kad je tako prevezao kolica na drugu stranu, čovjek je stao i zapitao okupljene ima li itko da bi se usudio sjesti u kolica pa će ga on prevesti na polazišnu stranu. Zadivljeno je mnoštvo ušutjelo. Tajac. Odnekud se javio desetgodišnji dječak. Popeli su ga i bio je sretno prevezen. Pitali su ga poslije kako se samo usudio. Dječak je odgovorio: Pa to je moj otac! Dječak je bezpridržajno volio oca i imao je razumno povjerenje u njega, u očevu ljubav i sposobnost. Naravno, rizik pada nije bio isključen, ali je bio neusporedivo manji od njegove ljubavi i povjerenja.

Tradicija, emocija, razumno povjerenje kao sastavnice vjere, prema kojima se svatko pojedinačno i na različite načine odnosi tako da pojedinoj daje prednost, uključuje još jedan nezaobilazni element: praksu. Vjera i uopće ljudskost provjeravaju se u djelima milosrđa i solidarnosti. Doduše, moralnost, etičnost ne iscrpljuju vjeru, ali obdržavanje tradicije, pronalazak unutarnje utjehe u vjeri u Boga, i najprimjerenije obrazlaganje vjere, ako pri tome ta vjera nije društveno relevantna, socijalno angažirana, vodi u polovičnost pa i licemjerje. Ondje gdje se vjera ne konkretizira u licu drugoga, gdje nije gostoljubiva i pravedna, praštajuća i solidarna – počevši od onih najugroženijih do nenasilja i milosrđa prema neprijateljima i nevjernicima – ona samu sebe poriče.

Ni onda kada je “najsvetiji”, vjernik sama sebe ne spašava. Ne može se usrećiti ni svojim “najboljim” djelima. To je u Božjoj prosudbi. Ali bez dobrih djela, učinjenih ne s jedinom intencijom vlastitoga spasenja, ne ni s jedinom motivacijom vjere i ljubavi prema Bogu, nego ponajviše, najčeš­će pa i jedino iz ljubavi prema konkretnim ljudima, vjernik pa i čovjek teško uopće može učiniti svoj život smislenim (usp. Mt 25). Naravno, od postanka svijeta se događa da se dobra djela dostatno ne vide, da se omalovažavaju i niječu. Štoviše, praktičnu ljubav prema ljudima, pogotovo ugroženima, protivnicima i neprijateljima, kao zadnji kriterij vjere, ljudi često demoniziraju, izopačuju, a dobre ljude ušutkavaju. Uklanja ih se iz društva, progoni i usmrćuje i pod najperverznijim opravdanjem, kao spas za ljude, narod i čovječanstvo, štoviše, kao kult Bogu ili čak kao “spašavanje” Boga!

Ovim smo došli do pitanja o onom specifično krš­ćanskom. Jer i tradicija i emocije, razumnost i praksa, nisu samo vlastitost krš­ćana/katolika, nego su sastavni dio svakog religioznog a i humanističkog puta. Ono specifično krš­ćansko jest vjera u povijesnu osobu Isusa iz Nazareta, kojemu je zbog njegove dobrote nasilno oduzet život.

Nasljedovanje Isusa Krista. Krš­ćanin nije oponašatelj, nego učenik i nasljedovatelj konkretne osobe koja se rodila u konkretnom zemljopisnom, povijesnom i društvenom kontekstu. Isus iz Nazareta je za krš­ćane Krist, Božji Pomazanik, Mesija, Spasitelj čovjeka i njegova svijeta. U njemu se za krš­ćane dogodila punina Božje objave i pokazao put ostvarenja ljudskosti. Uočljivo je da i Isus ulazi u svoju tradiciju. On je Židov. Obrezan je, nošen i prikazan u Hramu, molio se i družio s vjernicima u sinagogi, ondje je tumačio Toru, hodočastio je u Hram, svetkovao svetkovine svoji predaka. Vjerovao je u Jahvu – Boga svojih otaca. I on je izražavao svoju vjeru emocijama, i on se radovao, nadao, strašio, patio i umro. I on je svoju vjeru obrazlagao, kreativno preobražavao vjersku tradiciju i propise, pogotovo u pripovijedanju, u usporedbama, u susretima, raspravama i konfliktima s religioznim stručnjacima i poglavarima. I Isus je svoju vjeru prakticirao “otvorenih očiju” pred malenima, grešnima i prezrenima, pred patnjom i bolestima konkretnih ljudi. Proročki socijalno se angažirao za promjenu običajne religijske prijetvornosti i društvenih nepravdi. Ozdravljanjima i prihvaćanjima ljudi u novo zajedništvo i odnose ostvarivao je Božje kraljevstvo.

Sve ozbiljnije analize pokazale su da se na svijetu još nije pojavio čovjek koji bi se u cjelini mogao mjeriti s Isusom, bez obzira na iskrivljenja koja su od njega učinili crk­ve i krš­ćani. To njegovo nedosegnuto čovještvo sadrži u sebi oslobađajuću snagu koja dolazi – tu je glavna prijelomnica vjere – “od drugdje”. Potpuno ljudski, potpuno u svijetu, ali nije bio od “ovoga” svijeta. Krš­ćani vjeruju da ta spasenjska snaga dolazi od samoga Boga, Isusova Oca. Analiza njegove ljudskosti neizostavno traži razumijevanje da Isus radikalno mijenja i ljudske predodžbe o vjeri u Boga.

Isus Krist je zaglavni kamen krš­ćaninove vjere i života, “začetnik i dovršitelj vjere”. Izmakne li se taj kamen, svi običaji, sva tradicija, sve lijepe emocije, uzvišene (i teološke) riječi, najpobožnija praksa ostaju bez svoga zadnjega razloga. Samo u odnosu s Isusom za krš­ćanina sve navedeno dobiva smisao. Naravno, Isus ne iscrpljuje transcendenciju ni Boga. Izvan Isusa postoje i drugi putovi vjere i ljudskosti. Za krš­ćanina je Isus put, istina i život, ali Bog ostavlja slobodu različitih religioznih i životnih putova, i onaj ateistični. Uz to, osim zajedničkoga vjerovanja, obreda i propisa, svaki krš­ćanin ima svoj osobni odnos s Isusom. I svatko se – pretpostavlja se – svjesno i slobodno odlučuje da ga nasljeduje.

U daljnjem izabirem nekoliko Isusovih rečenica i stavova koji se kao putokazi postavljaju u svakodnevnom životu, odnosno i onda kada krš­ćanin zakaže ili zakažu ljudi oko njega, ti se Isusovi izričaji i ponašanja daruju kao kriterij i utjeha, kao odluka i nada, kao razumno povjerenje da se i dalje vjeruje u njega i da ga se nasljeduje u životnoj angažiranosti. Pritom valja napomenuti da su ovo samo ulomci te da nasljedovanje podrazumijeva nikada osigurani put niti dosegnuti cilj. Krš­ćanin se postaje čitava života. Nasljedovanje još nije ostvareno u punini.

Ponajprije kod Isusa impresionira lakoća življenja u nenavezanosti na materijalno, na hranu i odjeću, na stanove i osiguranja, na pozicije i funkcije, na uobičajene ljudske brige i opterećenja. Isus je slikovito govorio svojim učenicima da žive kao ptice na nebu i ljiljani u polju, kao djeca koja nemaju straha od budućnosti, od toga što će jesti ili što će od sebe napraviti, kao djeca puna pouzdanja u sveopći smisao postojanja, smislenost svemira i sve zbilje kojima je tvorac dobri Bog. Isus nije bio namrgođeni asket, niti površni šarlatan optimizma. Nije prezirao ni tijelo ni gozbe. Naprotiv, radovao se životu. I nije propisao nikakve posebne pokore ni odricanja. Tražio je da čovjekovo stalno uporište bude u ljubavi prema Bogu i prema bližnjima, a ostalo će doći.

Potom je iznimno opuštajuće i oslobađajuće Isusovo dostojanstveno držanje pred ljudima, slobodno kretanje kako među pristalicama tako i među protivnicima, kako s čovjekom pojedincem tako pred masom. Ponašanje je to bez skrivanja i straha, bez poza i glume, bez udvaranja i kompleksa manje ili više vrijednosti, bez bahatosti i silovitosti. Nije bio nikakav potuljeni i poniženi čovječuljak kojega se tako često natura djeci i mladima u religijskom odgoju, nikakav slatkasti ljepotan koji se želi svakome svidjeti i nikome ne zamjeriti, nikakav drveni svetac plašljiva srca koji se povlači od ljudi i bježi iz društva, nikakav lakovjerni heroj koji srlja u smrt, nikakav tvrdoglavi pobožnjak koji slijepo prihvaća Božju volju.

Isus je potom svojim učenicima govorio kako se ne trebaju bojati, pa i onda ako ih je malo. (Ne boj se stado malo!) U vjeri nema straha. Govorio im je o nužnosti postojane vjere koja se ne straši ako se tresu planine, ako nastanu ratovi, ako se nije u sigurnoj masi, ako se zbog njega sukobe i s najbližima, s ocem i majkom, ženom i braćom, ako njegov učenik zbog nasljedovanja njega biva optužen i proganjan, povlačen po sudovima i religijskim kancelarijama. I tražio je da uvijek govore samo istinu. I govorio im je da, ako traže prva mjesta, neka onda budu spremni i na najveće služenje. I da u društvu budu na vidljivu mjestu: da ne budu samo izvanjski i nominalni vjernici, vjernici vanjskih propisa, “prvih” mjesta ili negdje skriveni u kolektivu. Tražio je od učenika da ne budu obijeljeni grobovi, uredne vanjštine a zle nutrine, da ne budu zarasli grobovi koje se ne primjećuje, po kojima ljudi gaze, nego da budu kao grad na gori, kao svjetiljka koja obasjava tamnu okolicu, kao kvasac u brašnu, kao sol (a sol nije slatka!), kao ljudi kojima vjera odista oblikuje život, a ne samo onda kada se nađu u svetom prostoru (u crk­vi ili u kući) ili kada ih ljudi trebaju ugledati e da bi oni materijalno ili duhovno profitirali, nego najprije onda kada ih vidi samo Bog – bili, dakle, stvarno sami ili usred najvećeg mnoštva i buke.

Isus je jedinstveno i neponovljivo bio za čovjeka, konkretne ljude, za ugrožene, osiromašene, obespravljene. Obdržavao je religijske propise, ali nijedan nije pretpostavio brizi za čovjeka: ni obredna pranja, ni molitve, ni duhovne namete, ni da se od Božje kuće stvara bilo kakvo trgovište. Nije čak rekao da je subota radi Boga, nego jedino radi čovjeka.

Važan moment Isusovoga oslobađajućeg djelovanja u vjeri bilo je i opraštanje grijeha i krivnje. Bilo je to nečuveno za njegove suvremenike, jer – tako se odvajkada vjeruje – jedino Bog oprašta grijehe. Isus je, međutim, oslobađao ljude nesnosnih, fizičkih i duhovnih tereta koji ljudi tovare sami sebi ili im bližnji natovare i okrivljuju tako da se osjećaju nepoželjnima i sebi i svojima. Tražio je od svojih učenika da i oni opraštaju jedni drugima i svima, da svakome pomognu da povrati dostojanstvo Božjeg djeteta, da nikome ne budu ni strah ni teret. Jedino je u opraštanju učenike najkonkretnije i bezuvjetno uvjetovao, jer će samo tako imati ispravan odnos prema Bogu čija se ljubav najviše očituje u milosrđu i praštanju.

Isus je došao na zemlju da svi imaju život u punini. Zato je oštro kritizirao uskoće i isključivosti. Primjećivao je one koji su po ljudskim mjerilima bili maleni i izgubljeni, prezreni i odbačeni. Mnogi su u susretu s Isusom zadobili povjerenje u sebe, ozdravili su, uskrsnuli na novo postojanje. Isus je uklanjao nepravedne granice u međuljudskim odnosima, umišljena i ponižavajuća ponašanja po kojima su neki za nešto predodređeni a neki uvijek nekima dužnici, tuđinci i manje vrijedni. Ono “prirodno”, “uobičajeno” i “normalno”, Isus je korjenito dovodio u pitanje. Nije htio vladati ljudima, nego je donio “mač” dobrote u društvo, doveo u krizu “sigurne” u vjeri. Izazvao je u doslovnom smislu skandal – postao je “kamen spoticanja” i razlučivanja među ljudima, osoba o kojoj se i zbog koje se dijele ljudi.

Isus nije omalovažavao znanje ni intelekt da bi podržao naivnu vjeru. Ustajao je protiv kolektivnog sljepila koje ga je htjelo zakraljiti, protiv onih moćnika, političkih i duhovnih, koji su se nadmeno postavljali kao jedini posrednici između Boga i ljudi, između ljudi i ljudi. Imenovao je i korio one koji su poznavali i tumačili Sveto pismo samo sebi u korist, koji su manipulirali Božjim riječima. Na dosta mjesta u evanđeljima pozivao je ljude da ne zlorabe Božju volju, tu najvažniju, nikada ovladivu ali tako manipulativnu zbilju iza koje su najgori skrivali samo svoju volju za moć. Mnoge Isusove riječi i usporedbe o gospodaru koji odlazi u daleki svijet i slugama kojima ostavlja sve svoje imanje, govore kako je Bog dao čovjeku slobodu djelovanja i nije mu potrebno stalno se pozivati na Boga i njegovu volju. Štoviše, u temeljnim odlukama života, čovjek uvijek ostaje “sam”. Čovjek bi, doduše, rado da netko drugi, da mu sam Bog objavi što će činiti, recimo, da izabere određeni poziv, životnoga partnera, ili da mu makar pripomogne u teškom odlučivanju. A Isusov Bog šuti. Pa u tome se i očituje vjera. Kao kod Isusovih slugu koji rade i kada gospodara nema, “kao da Boga nema”, kao što je i on iskusio na križu. Ovo nije ateizam, nego kritika ponašanju onih “pobožnika”, od poglavara do običnih vjernika, prisutnih i danas, koji svoje odluke, i one najmizernije, bezbožno i olako pripisuju Božjoj volji a da ih pri tome ni u primisli nisu provjerili pred sudom Božje riječi, pod kriterijem etičnosti ili pod kriterijem Isusova života i smrti.

Isus je ustajao protiv onih koji su posvojili i određivali religijsku praksu drugih, koji su dijelili ljude na čiste i nečiste, pravedne i grešne. Zna se često kazati da Isus nije osuđivao grešnike nego grijeh. I današnja krš­ćanska duhovnost često krivo razumijeva i umanjuje kritičko-preobrazujuću društvenu snagu tom tobože milosrdnom parolom o osudi grijeha a ne grešnika. U stvarnosti, tako se na najlukaviji način zadržava postojeće loše stanje i štiti one koji čine zlo. Točno je da Isus nije nikada odbacio grešnike. Radi njih i onih izgubljenih i došao je na zemlju. Isus je, međutim, kritizirao upravo one koji se nisu smatrali grešnicima ili su to činili prijetvorno i općenito, dakle baš one koje perfidno skriva spomenuta parola. Ondje gdje se netko odista smatra grešnikom, on je već na novom početku, na pragu obraćenja, on priziva pomoć izvan sebe samoga. Isus je – evanđelja to plastično opisuju – kritizirao konkretne ljude u narodu, rekli bismo s imenom i prezimenom, koji su bili dvolični, koji su se smatrali pravovjernima a ne grešnicima. Ustajao je protiv onih koji su stajali na vratima Božjega kraljevstva, novih ljudskih odnosa, na pragu oslobađajuće vjere, a niti su oni prekoračili niti su drugima to dopuštali.

Skandal i ludost. Ovo gore rečeno i o vjeri i o Isusu nepotpuno je, ljudski krhko i relativno. Sve je tek poticaj da se krene vlastitim putom nasljedovanja Isusa Krista. Za kraj bih još istaknuo nešto što je najpresudnije u Isusovom životu a onda i za krš­ćaninovo nasljedovanje Isusa. Ostavljam Isusovo uskrsnuće, zatim svjedočanstvo njegovih učenika da je on živ, iz čega je nastala nezaustavljiva rijeka Isusovih svjedoka po svem svijetu do danas. Ostavljam i važni govor o Isusovoj istobitnosti s Ocem, važne kristološke članke koje ispovijedamo u Vjerovanju. Ostao bih još s Isusom u njegovu životu, na pokojoj rečenici. I to na onima s kraja života, s njegova križa.

Raspeti u smrtnim trenucima moli Oca da oprosti njegovim protivnicima, konkretnim protivnicima, jer “ne znaju” što rade. Ne oprašta da se pokaže Bogom, niti da se pokaže herojem i većim od svojih neprijatelja. Ne čini to, jer, eto, zna kako će ga za koji dan Bog uskrisiti. Oprašta posve kao čovjek, posve ljudski. Oprašta neznanje. Koje? Vjerojatno neznanje njegove i Božje, Očeve ljubavi? I čini se da jednako oprašta i svojim prijateljima, učenicima, koji su se kleli da ga neće zatajiti, izdati, ostaviti sama. Jer nije sva čovjekova muka u odnosima s protivnicima i neprijateljima. Taj je odnos prilično poznat. “K svojima dođe i njegovi ga ne primiše”, tako stoji zapisano za Isusa. To mu se događa i među današnjim učenicima i prijateljima, krš­ćanima. Isus i danas oprašta i ima povjerenje u ljude, povjerenje da se mogu obratiti i nakon najneljudskijeg djela, i neprijatelji i prijatelji.

Izniman je, također, Isusov vapaj s križa Bogu o ostavljenosti i od Boga. I taj je vapaj posve ljudski. To je zadnji čin vjere, totalne vjere. Vjera koja nema ničega i nikoga, osim Boga kojem se vjeruje da bi “trebao” biti aktivno prisutan a od kojega ni glasa. Isus vjeruje u Božju prisutnost u njegovoj radikalno nepojmljivoj odsutnosti. On vapije za Božjom blizinom usprkos besmislenosti svega, unatoč što mu nitko ne garantira da je uz njega, pa ni Bog. Moli za Božju nazočnost i onda kad se njegov život, ljudski gledano, a kako drukčije možemo gledati, pokazuje katastrofom i porazom. I baš tada, u najodsudnijem trenutku, kada se i Bog pokazuje zastrašujuće odsutnim, Isus sav život, svega sebe, oslanja i izručuje Bogu. To je vrhunac molitve kao zadnji čin vjere. Vjere u kojoj se nada povezuje s iskustvom Božje ljubavi da će Bog zasigurno doći i – nikada nasilno i opet samo očima vjere uočljivo – spasenjski zahvatiti u ovaj svijet i uspostaviti nove, uskrsne odnose i ondje gdje se činilo da su zlo i smrt pobijedili. U toj vjeri Isus izgovara i svoju posljednju riječ životnog pouzdanja: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.”

Vratimo se još jednom na Isusov križ. U religijskom i duhovnom kontekstu židovsko-helenističke kulture u kojoj je svjedočio Isusovo evanđelje, Pavao je Isusov križ označio skandalom za vjernike i ludoš­ću za mudre, a za njega je križ najveća Božja snaga i Božja mudrost. Čini se da je slično i danas?

U nas, u našoj Crk­vi, po našim zemljama i krajevima, brdima i ulicama, po kućama i o našim vratovima prepuno je križeva koji su najčeš­će skandal i ludost, ustvari najviše je križeva bez Isusa. Jer, što bi bilo da je Isus živio u naše vrijeme i da nije ubijen na križu nego na nekom drugom, suvremenom mučilu, na primjer na električnoj stolici ili da je ustrijeljen? Što bi onda bio glavni krš­ćanski simbol? Križ, zacijelo, ne bi!

Križ je najuzvišeniji krš­ćanski znak i simbol. No, križ ne iscrpljuje Isusa Krista. Krš­ćanstvo je nesvodivo na simbol. Ono je vjera u živu osobu. Isusa se, tako je i danas, i križem i mnogo čim drugim, i riječima i slikama, osiromašuje, često svodi na svjetovno, zatvara u ljudska koristoljubiva tumačenja i prakse. Što su neka riječ (Bog), znak, simbol (križ), obred (euharistija) svetiji, to je mogućnost manipulacije veća. To je istodobno potrebnija budnost i skromnost. I u ljudski najsvetijem zna se ugnijezditi zlo, ono najgore, najteže prepoznatljivo. Poučna je u ovom kontekstu ona priča koju Suplicije Sever navodi u svom životopisu o svetom Martinu Tourskom. Priča Sever da se Martinu đavao ukazao u predivnom, kraljevskom liku Isusa Krista. Nije đavao, nije zlo tako crno kako ga sa sigurnom umišljenoš­ću vide mnogi današnji “utjerivači vjere” i “duhovni goniči” unesrećenih ljudi. Zlo nalazi svoju jazbinu u najsvetijem. Zlo ne niječe sveto, nego ga koristi. Zlo majstorski inteligentno koristi formu svetoga, ali mu krade sav sadržaj.

Isus Krist se, dakle, ne iscrpljuje u najvažnijem krš­ćanskom znaku i simbolu, u križu. Nije Isus od Boga poslan da pati i bude raspet. Došao je iz drugog razloga. Križ je važan, Isusa nema bez križa, ali križ nije sve njegovo poslanje. Uostalom, bilo je i ima ljudi koji i danas fizički pate više od Isusa, koji i sada umiru težom mukom i smrću od njegove. I smisao njihova života nije u patnji. Nešto je drugo posrijedi. Križ i patnja ulaze u drugi, viši smisao. Je li to ljubav? I zar se ima povjerenja i vjere ondje gdje nema ljubavi? Zar uopće ima života bez ljubavi? U tome se, izgleda, skriva i značenje onoga kada Isus govori svojim učenicima da u njegovu životu i križu ne traže krive mesijanske, dakle, vladarske, nacionalne, zemaljske pobjede. U ljubavi, naravno i raspetoj, smisao je onih riječi kojima Isus zahtijeva od svojih učenika da ga nasljeduju tako da ne nosaju njegov ni tuđe, nego svoj vlastiti križ.

fra Ivan Šarčević, Izvor: www.svjetlorijeci.ba/

Facebook Komentari

comments