„Ne hodaj ispred mene, možda neću slijediti. Ne hodaj iza mene, možda neću voditi. Hodaj pokraj mene i samo budi moj prijatelj.” Albert Camus
„Zagrljaj je prekrasan dar. Jedna veličina odgovara svima”
Na našem planetu živi danas više od 6 milijardi ljudskih bića. Sela su opustjela, a na ulicama velikih gradova, mravinjak ljudi. U sobama su i telefoni koji neizmjerno povezuju. Čovjek gotovo da nikada nije sâm, pa ipak i danas su aktualni stihovi našega velikog Tina: „…sin tvoj putuje, dolinom svijeta turobnom, po trnju i kamenju. Od nemila do nedraga, i noge su mu krvave, i srce mu je ranjeno, i kosti su mu umorne, i duša mu je žalosna i on je sâm i napušten.”
Ove su riječi vjerojatno danas aktualnije nego ikada do sada. Zvuči nevjerojatno, a i u mravinjaku ljudi, u kućama s mnoštvom stanara, u samostanima punima redovnika, u stanovima s Internetom, televizorom i telefonom, čovjek može biti sâm i osamljen. Nikada se na prozorima stanova i kuća nije moglo primijetiti više izboranih lica s izgubljenim pogledom u očima nego što je to slučaj danas. Očito smo mnogo dobili, ali više izgubili. Izgubili smo toplinu pogleda i razumijevanja jedni za druge, izgubili smo obitelj, u kojoj su se dijelile sreća i tuga. Izgubili smo jednoga jedinog pravog prijatelja, a dobili mnoštvo poznanika, koji mnogo vremena provode jedni s drugima, a malo jedni za druge.
fra Luka Marković, Izvor: Naklada sv. Antuna, www.kristofori.hr
