“Depresija. Depresivan smo narod. Ništa nam ne valja, ni u čemu ne pronalazimo sreću i zadovoljstvo. Nemamo potpore – ili barem tako mislimo – u obitelji, u onima koji bi nas trebali voljeti i nositi; u prijateljima, s kojima bismo trebali dijeliti i dobro i zlo; na radnome mjestu, jer ni tamo nas nitko na shvaća niti prihvaća.
Okolina nas truje, mediji nas truju, politika nas truje, sami sebe trujemo i živimo u stotinama paralelnih svjetova. I premda se sve više povlačimo u sebe i zapravo skrivamo, najčešće živimo s mobitelima i na mobitelima i u virtualnosti, u stalnom kontaktu s drugima kako ne bismo – ni na trenutak – ostali sami sa sobom, razmislili i učinili korak naprijed, tj. korak dublje u svoju nutrinu, preispitali se, stali pred Boga i stupili s njim u razgovor, pronašli odgovor je li ovaj život vrijedan življenja u sabranosti i molitvi. Kažu da je depresija bolest s tisuću lica, a meni se čini da svaki dan oko sebe, a i u sebi, vidim barem jedno od njih.
Što možemo učiniti i mogu li nam vjera i molitva u ovakvome svijetu u kojemu i sami sve više »propadamo« pružiti barem neku utjehu, pokazati put, osvijetliti stazu?”
Čitatelj
»Depresija je uistinu slabašna riječ za tako tešku bolest«, zapisao je William Styron, a prenio redoviti profesor psihijatrije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu dr. Mijo Jakovljević u zborniku radova »Vjera, psihologija i zdravlje«, ističući da je »depresija stara koliko i čovječanstvo i malo tko da nije osjetio, barem na kratko, njezin neugodan i zlokoban dodir«. »Srećom, za mnoge je to samo prolazni i kratkotrajni susret«, pa se nadamo da je i kod Vas i kod velike većine naših čitatelja upravo riječ o tome, jer svaki čovjek u svom životu doživi nešto neugodno, zapadne u »mračni tunel« (pa i svetci su imali to iskustvo!), osjeti da nešto ili »sve ide ukrivo«, da se više ne može ovako i da je nužno nešto mijenjati – i u sebi i u društvu.
Međutim, prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije koje iznosi dr. Jakovljević, depresija će do 2020. godine postati drugi svjetski zdravstveni problem, a ona je u načelu – premda je blagu depresiju barem jednom u životu doživjelo više od polovice čovječanstva – »vrlo ozbiljna bolest, mnogo više od prolaznog neraspoloženja, pravi pakao u duši i tijelu«. »Među pučanstvom je mnogo zabluda, mitova i neznanja o depresiji, a mnogi uopće i ne znaju da je depresija bolest pa i ne traže pomoć.«
U svom članku »Mračna noć duše: depresija i duhovnost« dr. Jakovljević, na čiji se tekst u ovom odgovoru oslanjamo, ističe da depresivne osobe često nisu u stanju kreativno nadići životnu situaciju koja im je bolna jer su prethodno razvili disfunkcionalna vjerovanja, a često i iskrivljene forme religioznosti, ali duhovnost može odigrati vrlo važnu ulogu u oblikovanju zdrave osobnosti ako usmjerava na ljubav, zahvalnost, radost življenja i sreću. »Depresivne osobnosti doživljavaju Boga kao svemoćnoga, ali i nemilosrdnoga, a sebe kao beznačajne i u sumnji da će doživjeti njegovo milosrđe. Boga, dakle, vide i kao Spasitelja i kao onoga koji kažnjava. Kada nema odgovora na njihove molitve ili nisu od nečega spašeni, plaše se da ih je Bog ostavio, lako gube vjeru i nadu, nerijetko se okreću drugim izvorima utjehe. Stil molitve obično je zahtijevajući: ‘Bože, pomozi mi… spasi me… zaštiti me…’ Vjernici koji naginju depresiji imaju krivu sliku Boga, doživljavaju ga kao vrhovnoga sudca, svemirskoga policajca ili upravitelja univerzuma, koji kažnjava, koji je možda i pravedan, ali strog i kažnjavajući. Prema psihoanalitičkim tumačenjima, depresivni bolesnici imaju strog, rigidni i kažnjavajući superego.«
Međutim, dr. Jakovljević u dijelu članka »Prevencija i liječenje depresije iz duhovne perspektive« daje do znanja da stanje nije beznadno i da je moguće i postizanje personalnoga oporavka i potpunoga izlječenja, a prenijet ćemo samo onaj dio koji govori o pomoći koju može pružiti kršćanska vjera koja se temelji na zakonu ljubavi: »Ljubi Gospodina Boga svom snagom svojom…«, potom, ni manje ni više, »ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe«, pa čak i »ljubi neprijatelja svoga«, što vjernike usmjerava da traže ljubav u sebi i drugima.
Kad god se čovjek okreće Božjoj ljubavi i na nju s ljubavlju odgovara, piše dr. Jakovljević, on postaje spašen i zdrav. »Otvaranje Duhu Svetomu po vjeri donosi sljedeće plodove: ljubav, radost, mir, strpljivost, ljubaznost, dobrotu, odanost, blagost i suzdržljivost (Gal 5, 22-23). Depresivne osobe obično su nesretne i neraspoložene zbog nečega što nemaju ili su izgubile, umjesto da su sretne i zahvalne zbog onoga što imaju. Njegovanje zahvalnosti Bogu i ljudima povezano je s ljubavlju, i u suprotnosti je s depresijom. U osnovi depresije često se nalazi potisnuti bijes i ljutnja, tako da opraštanje po vjeri (‘oprosti nam duge naše, kako i mi opraštamo dužnicima našim’) ima iscjeljujući, ali i preventivni učinak. Gubitak životne radosti u depresiji povezan je s vjerovanjem osoba sklonih depresiji kako nemaju pravo na sreću i blagostanje jer nisu dovoljno dobre. Po vjeri, Isus je došao i donio radosnu vijest da ‘imamo život i da ga imamo u izobilju’ (Iv 10, 10). Gubitak životne energije u depresiji povezan je s ulaganjem u krive vrijednosti i ciljeve, a depresija nas potiče na okretanje novim, autentičnim vrijednostima i pozitivnim životnim ciljevima«, piše dr. Jakovljević i zaključno tvrdi: »I kada je depresivan, čovjek po vjeri može odabrati da središte njegova života ne bude bolest, nego Bog, čime se otvara put nade, iscjeljenja, ozdravljenja i spasenja.«
Izvor: www.glas-koncila.hr/