Molitva ima i svoje krizne trenutke. Nakon prvog oduševljenja može doći do osjećaja da je teško moliti ili da se to ne isplati, da se ništa ne dobiva ili daje to dosadno, naporno, da se nikuda ne ide.
Molitva traži stalni hod. Ako inzistiramo na istim riječima, istom načinu molitve, na istim nakanama tada, ako očekujemo isto oduševljenje, tada, dakle, osjetimo kao da nam je sve uzeto, kao da je Bog otišao dalje, a mi ostali iza njega.
Zato je za molitvu bitno ne zaustavljati se na osjećajima, ne ponavljati iste molitve, ne tražiti u riječima i gestama molitvu, nego uvijek gledati Boga, tražiti njegovu prisutnost, sabirati se dok ne osjetimo da je duša u Božjoj blizini. Molitva izlazi iz krize kadgod se vratimo bitnom, tražimo Boga i njegovu riječ, njegovo lice.
Dosada u molitvi je znak da smo izbilina površinu da se ne trudimo da uporno i naporno tražimo Božje lice, njegovu prisutnost, razgovor s njime. Srce gori kad smo u nazočnosti Božjoj, čitavo biće drhti od radosti i uzbuđenja kad osjetimo Božje lice.
Molitva stoga uvijek na početku traži mali napor, treba načiniti nekoliko koraka da bismo stigli do Boga.
Tomislav Ivančić
