Lenny Martelli, 15-godišnji Amerikanac 2011. godine pao je sa snowboarda skijajući u Schwenksvilleu (Pennsylvania). Njegovi su prijatelji pritrčali dok je ležao na snijegu i čuli ga kako govori:
“Ne mogu se pomaknuti!”
Nakon što je Lenny dovezen u bolnicu, liječnici su njemu i obitelji priopćili strašnu vijest; bio je paraliziran od prsa na niže i, prema njihovu iskustvu i mišljenju, izgledi da će ponovno hodati bili su gotovo nikakvi.
Leti Martelli, njegova majka i učiteljica u školi Gospe od svete krunice, uzela je bolovanje kako bi mogla biti uz sina. Bila je prisutna kada su liječnici pitali Lennyja može li se pomaknuti gledajući ga frustriranog i nemoćog.
Postavljala im je sva pitanja kojih se mogla sjetiti i cijelo se vrijeme uz bolesnički krevet molila svetom Padre Piju i svetoj Terezi za zagovor.
Kada je jednom prigodom fizioterapeutkinja usput upitala Lennyja je li u rodu s košarkaškim trenerom Sveučilišta svetog Josipa, Philom Martellijem, paralizirani mladić odgovorio je da nije, ali da bi ga volio osobno upoznati. To je bilo sve što je njegova majka Leti htjela čuti. Kada je vidjela kako se Lenny nakon dugo vremena nasmijao bila je spremna učiniti apsolutno sve.
Nazvala je Sveučilište sv. Josipa i zamolila može li razgovarati s trenerom Philom. Učinila je to iz očaja, nadajući se kako bi to donijelo barem malo nade u život njezina sina. Ostavila je poruku tajnici Sveučilišta i samo sat vremena kasnije nazvao ju je trener Phil. Pitao ju je je li njihovo prezime zaista Martelli, kao i njegovo, a zatim kazao: “Ispričajte mi svoju priču.”
Leti je plačuči počela govoriti o nesreći svoga sina i na kraju upitala trenera može li Lennyju poslati kapu košarkaške momčadi ili pismo s autogramom kako bi mu uljepšao barem jedan dan.
Phil je to odbio, rekao je da to nikada ne bi učinito, a potom upitao: “U kojoj sobi leži vaš sin?”
Na iznenađenje sviju Phil Martelli samo nekoliko dana kasnije došao je u posjet Lennyju. Dječak nije mogao vjerovati da poznati trener, kojeg je do tada vidio samo na televiziji, stoji u njegovoj bolničkoj sobi.
Taj je susret donio veliku radost paraliziranom Lennyju. Vjera u Boga njegove obitelji bila snažna i u jednom trenutku netko je dječaku donio sličicu s molitvom Padre Piju.
“Počeli smo se još intenzivnije moliti Padre Piju svake večeri i blagoslivljali Lennyja uljem koje je sam svetac blagoslovio”, posvjedočila je Leti koja nije niti jela ni spavala dok je njezin sin ležao na odjelu intenzivne njege. Tijekom tog vremena njegov se otac kod kuće brinuo za ostatak obitelji.
Jedne noći, sjedeći uz Lennyjev krevet, Leti je podigla pogled i ugledala nekoga u sobi. Znala je u koga gleda, no nije mogla vjerovati što se događa.
“O Bože, sada si umišljam da vidim Padre Pija”, pomislila je.
Razum joj je govorio kako je to nemoguće, ali ubrzo je počela shvaćati da ne halucinira.
“Padre Pio krenuo je prema nama, ali cijelo je vrijeme gledao prema Lennyju. Položio je ruku na njegovu desnu nogu i otišao”, posvjedočila je.
Sljedećeg jutra fizioterapeutkinja je, kao i svakog dana, zamolila Lennyja da stavi svoje ruke oko nje kako bi ga podigla i vidjela može li se osloniti na svoje noge.
Lenny je to i učinio, a zatim upitao: “Što da sad radim?”
– Hodaj, odgovorila je fizioterapeutkinja.
Počeo je polako hodati, otišao do kraja hodnika, okrenuo i upitao se: “Kako sam dospio ovdje?”
Presretna Leti potom je svima ispričala kako ih je tu noć posjetio Padre Pio.
Čudesa su čudesa, no ponekad ozdravljenja nisu trenutačna. Iako je Lenny čudesno prohodao još uvijek vježba i odlazi na terapije kako bi bio potpuno ozdravio.
Izvor: www.padrepio.hr
