Teška suša pogodila je siromašan kraj. Trava je povenula, žbunjevi se posušili, drveće je usahlo, a rijetko lišće davno požutjelo.
Niotkud kapi da orosi žednu zemlju. Tisuće malih i velikih životinja počelo je umirati. Tek je manji dio njih na vrijeme potražio prikladnije krajeve. Suša je iz dana u dan postajala smrtonosnija. Čak su i veća stabla počela gubiti lišće. Izvori su presušili, potoci i rijeke otkrivali svoje suhe tokove.
Samo je neki mali cvijet odoljevao smrti jer se nalazio blizu bivšeg vrela, koje je još uvijek nudilo svoje posljednje kapi života. Vrelo se zamislilo i glasno razmišljalo: “Sve je već suho i mrtvo. Ja ne mogu više ništa pomoći. Kakav smisao imaju ove posljednje kapi mojega života?” Blizu je stajao ostarjeli hrast, slušao tužaljku i, prije nego što će uvenuti, reče bivšem izvoru: “Ne govori tako! Od tebe nitko ne očekuje da zazeleniš silnu pustoš. Tvoje je da na životu držiš ovaj cvijetak. I ništa više!”
Obično se svi mi tužimo kako ništa ne možemo, smatramo se nevažnima i ništa ne poduzimamo. A svi smo odgovorni, bar za život jednog cvjetića. I tu možemo otkriti bar dio smisla života.
Na pitanje: “Koji je smisao našega života?” jedan je svećenik izvadio komadić razbijenog zrcala i rekao: “Jednom, dok sam bio dječak, vidio sam na pločniku razbijeno zrcalo. Uzeo sam veći dio i evo ga ovdje! Počeo sam se igrati njime i zadivio se kako mogu na razne strane odašiljati svjetlo koje se zrcalilo na ogledalu. Obasjavao sam tako dijelove koje sunce nikada ne osvjetljava. Spremio sam to ogledalce i shvatio kako ono nije samo predmet djetinje igre, već slika onoga što mogu učiniti u životu. I ja sam komadić velikog zrcala. S onim dijelom koji mi je na raspolaganju, mogu odražavati svjetlo: istinu, razumijevanje, dobrotu, nježnost, i to u najzabačenije dijelove ljudskog srca te tako ponešto mijenjati ljude. Možda će drugi zapaziti svjetlo i slično postupati. U tome je za mene smisao života…”
Ništa nije nevažno, pa ni onda kada se takvim čini. U ulozi koju nam je Bog povjerio nema nevažnih niti sporednih uloga. Bog gleda na unutarnje, a sve je ostalo sporedno. Važno je da budemo dobri, a ne opaki: darežljivi, a ne škrti; nesebični, a ne egoisti. Sve je drugo beznačajno.
Ljudevit Anton Maračić
