Tko je „čista srca”, ne samo da se dobro osjeća, da je Bogu blizak, nego upravo zbog toga se odnosi pozitivno prema drugim ljudima, balzam je za svijet u kojem se još uvijek odvija bespoštedna borba između “dobra i zla”, između prenaglašenog ljudskog i božanskog.
Evanđelist Matej donosi Govor o blaženstvima (5,3-12) u sklopu Govora na gori, koji nije prvotno u službi zamjene židovskih zakona, nego u njihovom nadopunjavanju. Govor je o novoj pravednosti, koja nadvisuje zakon, jer se temelji na pobožnosti srca i potpunom povjerenju u Boga, u to da će On, koji sve vidi, u konačnici imati zadnju riječ u prosudbi svega, pa i svakog pojedinca u odnosu na ispunjenje od Boga propisanih zakona. U središte događanja se stavlja izravni odnos pojedinca prema Bogu, a koji nadilazi zakonske okvire i tradicijsku židovsku pravednost. U središtu Govora na gori je Bog koji je gospodar svega, pa i zakona, Bog koji traži djelotvornu potvrdu riječi. Utoliko se čitav Govor na gori, a time i Blaženstva, mogu shvatiti kao poticaj čovjeku da djeluje iz srca, iz nutrine, a ne samo iz obzira prema zakonu. Time se jasno upozorava na opasnost nesklada između održavanja zakona i nutarnjeg stava prema njemu. Cilj je potaknuti čovjeka da čini dobro iz srca, a ne zato što ga zakon na to prisiljava.
Poruka važna i za naše vrijeme
Čitav tekst Govora na gori se može shvatiti kao „proglas za život” prvim kršćanima, ali i kasnijim generacijama; proglas prema kojem bi kršćanstvo trebalo živjeti i humanizirati svijet. Poznati ruski književnik Lev Kopelev je u tom kontekstu rekao za Govor na gori, ciljajući prvotno na Blaženstva, da je to najveći, i najčistiji vrh, kojeg ljudski duh može doseći. Zbog toga nije nikakvo čudo da je ovaj biblijski tekst, kojim se kršćanska teologija bavi već nekoliko stoljeća, dao inspiraciju mnogim borcima za mir i pravednost u svijetu, što se na poseban način osjetilo sedamdesetih godina, kad je u mnogim zapadnim zemljama došlo do velikih prosvjeda protiv naoružanja. Iako su prosvjedi bili podržani od različitih grupacija, njihov zajednički moto je bio ostvarenje Isusovog zahtjeva za mirom i pravednošću iz Blaženstava, kaže teolog Rudolf Schnackenburg. Zahtjev za mirom i pravednošću u svijetu, na temelju evanđeoske ideje, podržavale su u to vrijeme i dvije velike kršćanske Crkve, protestantske i Katolička (Pacem in terris, enciklika Ivana XXIII. iz 1963). Ideja vodilja obiju Crkava je bila ostvarenje evanđeoskog mira, i to pobjedom zla kroz afirmaciju dobra. Obje Crkve su pri tome isticale nužnost čistoće ljudskog srca u odnosu na stvoreni svijet, te na poseban način u odnosu na čovjeka kao najvrjednije Božje stvorenje. Jer samo čisto srce može trijumfirati u odnosu na zlo rata i razaranja, patnje i stradanja. Pri tome se pored eshatološke dimenzije Blaženstava upućivalo i na onu isto tako bitnu djelotvornu dimenziju božanske ljubavi, koja poziva čovjeka na humano djelovanje u konkretnom trenutku, ovdje i sada.
Iako poruka Blaženstava nije danas u središtu ljudskog zanimanja, ona nije ništa manje aktualna u našem vremenu, u kojem se u ime globalizacije, krupnog kapitala i ideoloških podjela događaju velike nepravde, ratovi i vjerska diskriminacija. Blaženstva u sklopu čitavog Isusovog Govora na gori bi mogla i danas biti smjernica ljudskog ponašanja, na poseban način ponašanja kršćana, koji bi svojim „čistim srcem” trebali sjati kao „svjetlo u tami” ili biti „sol zemlje”. Ustvari, kršćani bi kao baštinici Govora na gori morali biti inspiracija i poticaj drugim ljudima u svijetu. Istina, u tekstu se ne smiju zanemariti niti eshatološke poruke, koje na svoj način upozoravaju čovjeka i kršćanina da apsolutnu pravednost i mir nije moguće realizirati u ovom svijetu. Ali upravo taj eshatološki karakter Blaženstava, a napose govor o „čistom srcu”, koji govori o Bogu kao zadnjem temelju svega, poziva i na pokušaj realizacije pravednog života ovdje i sada. Naime, čovjek je, iako je biće budućnosti, odgovoran i za sadašnjost. Iz toga proizlazi i za čovjeka postmoderne pitanje, na koji način se može politički djelovati na praktičnom ostvarenju poruke Blaženstava. Kršćanska politika, koja se i danas rado poziva na Evanđelje, posebno na Govor na gori, ne bi smjela imati strah pred onima koji drugačije misle i žive. Dužnost je kršćana upravo u današnjem svijetu sukoba i potpune sekularizacije, upozoriti da je Isus prihvaćao sve ljude, da njegova poruka mira i ljubavi ima univerzalni karakter, koji se sam po sebi nudi, ali ne prisiljava. U toj univerzalnosti, povezanoj s čistoćom srca i nenametljivošću, leži mogućnost sporazumijevanja, a ne sukoba, snošljivosti u različitosti.
Približiti se Bogu u nutrini duše
Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati je upravo jedan od važnih zahtjeva koje Isus stavlja pred učenike, kršćane i svijet u cjelini. Što znači biti čista srca? Zasigurno se ne radi o zahtjevu potpunog oslobođenja od osjetilnog svijeta, od strasti, nego prije svega o pozivu na pokušaj ostvarenja čestitosti u odnosu na druge, na pokušaj ostvarenja života bez bahatosti, podmuklosti, prevelikog sebeljublja i isključivosti. Nije zasigurno niti govor o ceremonijalnoj čistoći, kakvu su prakticirali tadašnji Židovi, nego o pokušaju da se čovjek u nutrini duše približi Bogu. Poznati teolog Bonhoeffer, koji je izgubio život u nacističkom koncentracionom logoru, vidi tu čistoću srca u spremnosti pojedinca da ovdje i sada radi na ostvarenju volje Božje, koja uvijek uključuje i dobro drugoga. Onaj tko je “čista srca” čini uvijek dobro i nalazi se u Božjoj blizini. Čovjek „čista srca” se osjeća dobro, jer zna da iza njegovih djela stoji Bog. Iz tog razloga će poznati filozof i jezikoslovac Walter Jens umjesto početne riječi “blaženi oni”, rabiti riječi “blago onima” (wohl denen), jer se u svom srcu zbog blizine Bogu i ovdje na zemlji dobro osjećaju. Drugim riječima, činiti dobro (imati čisto srce) uključuje i dobar osjećaj, zadovoljan život. Želi se upozoriti na to da se ne smije izgubiti iz vida niti ona druga dimenzija, dimenzija praktičnog djelovanja za suzbijanje zla u korist dobra. A onaj tko čini dobro, ne može biti nesretan niti ovdje i sada, jer je našao milost u Boga. Takvi ljudi gledaju na život iz druge perspektive, neopterećeni samim sobom i vlastitim probitkom. Primjer za to imamo u Franji Asiškom, koji i pored tog što ni u kom segmentu života, “pa niti glede strasti i osjetilnog, ne prestaje biti čovjekom”, djeluje iz ljubavi prema svemu stvorenom. To je moguće, jer u središtu njegovog zanimanja ne stoji više samo on, nego i drugi oko njega. Toliko je obuzet Bogom, toliko mu je “srce čisto” da posvuda vidi dobro, pa čak i u bratu vuku. Franjo je dokaz da “čisto srce” iz Blaženstva nije nikakva iluzija, nego da se može realizirati u konkretnom životu. Harnack upravo iz tog razloga naziva Franju “vratima Božjim”, kroz koja izlazi u svijet i u njemu se realizira bezgranična ljubav Božja. Na Franju bi se mogle primijeniti i riječi Bonhoeffera, kad kaže, da čist čovjek ne zatvara samo oči kako bi mogao nesmetano gledati Boga, nego ih i otvara kako bi mogao u svemu stvorenom otkriti i ono božansko.
Čisto srce vidi ono dobro
Adam i Eva, tako slikovito kazuje Biblija, gube rajsko stanje onog trenutka, kad su spoznali što je zlo, jer u tom trenutku i sami postaju otvorenim njegovom utjecaju. Čovjek “čista srca” čini ponovno korak naprijed, u pravcu rajskog stanja, jer je osposobljen vidjeti više dobro. Ne radi se o nikakvom slijepom pogledu na život, o bezgraničnoj naivnosti, nego o otvaranju srca Bogu, koji kroz njega djeluje, koji prema svom stvorenom svijetu, i kad ne funkcionira, kako bi On htio, ima pozitivan osjećaj, jer poznaje konačni cilj. “Čisto srce” je vezano uz pojam nedužnosti, koja uživa u Božjoj blizini i pored svih promašaja i nesavršenosti svijeta. Za razliku od običnog čovjeka, koji uglavnom vidi samo ono što mu je pred očima, čovjek “čista srca” vidi, jer je Bog u njemu, prije svega ono dobro koje će u konačnici pobijediti. Zato je čovjek “čista srca” uvijek i čovjek nade, pa i tada kad izgleda da zlo dominira. Onaj tko je obuzet Bogom ne može biti pesimist, jer kroz oči “čista srca” vidi konačni trijumf dobra. U tom duhu se može shvatiti obraćanje psalmista Bogu, kad govori: “Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje: pogledaj, ne idem li putem pogubnim i povedi me putem vječnim!”
Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati, može se još lakše razumjeti u kontekstu cijelog Isusovog Govora na gori, u koji među ostalim spadaju i poziv čovjeku da bude svjetlo svijeta i sol zemlje. Tko je “čista srca”, ne samo da se dobro osjeća, da je Bogu blizak, nego upravo zbog toga se odnosi pozitivno prema drugim ljudima, balzam je za svijet u kojem se još uvijek odvija bespoštedna borba između “dobra i zla”, između prenaglašenog ljudskog i božanskog.
Medicinski gledano, srce je mišić težak nešto više od kilograma, koji, ukoliko nije povrijeđen, funkcionira besprijekorno do određene starosne dobi. Medicinski gledano, bez srca nema niti čovjeka. Ali srce je simbol života uopće. U običnom razgovoru govorimo o slomljenom, tužnom, radosnom, zlom, dobrom, jakom, poštenom srcu, o srcu mržnje i ljubavi, o plašljivom i hrabrom srcu. Biblijski gledano, srce je još “kompliciraniji organ” od onog s medicinskog stajališta, pod kojim se podrazumijeva kompletnog čovjeka, a napose njegovu nutrinu. Ono je središte dobrih i loših odluka, izvor dobrog i zlog djelovanja. Srce u tom kontekstu može biti “prljavo ili čisto”. Biblija govori i o tome da je čovjek sam pozvan biti stvorenjem “čista srca”. Prorok Ezekiel donosi tekst u kojem Jahve poziva čovjeka da promjeni srce: “Odbacite sva nedjela koja ste činili i načinite sebi novo srce i nov duh!” (Ez 18,31). U tom kontekstu promjena srca znači i promjenu života, ponašanja, odnosa prema drugome. Odgoj za dobro srce, za “čisto srce” trebao bi biti prioritet i današnjeg svijeta i čovjeka. Jer svijet samo s ljudima “čista srca” ima budućnost. Tamo gdje caruje “prljavo srce”, tamo se može urušiti svaka “babilonska kula” i pored sveg tehnološkog i ekonomskog napretka. Moglo bi se čak reći da i globalizirani svijet ima budućnost samo s “čistim srcem”, u kojem ima mjesta za svakog čovjeka, pa i onoga koji ne dolazi iz njegovog klana ili kruga istomišljenika.
fra Luka Marković, Izvor: http://www.svjetlorijeci.ba/