“Živjela sam u Engleskoj mnogo godina i, da budem iskrena, ne baš krščanskim životom. Počela sam se viđati s jednim čovjekom i uskoro zatrudnjela, a on od toga trenutka nije želio više ništa imati sa mnom.
Doselila sam se nazad roditeljima u Irskoj jer su obećali brinuti se o meni i djetetu koje sam nosila. Bili su to najmračniji i najbolniji trenuci u mojem životu. Moj sin došao je na svijet u studenom 2006. nakon teškog poroda i brojnih komplikacija.
Nekoliko dana kasnije ozbiljno sam obolila, i fizički i emocionalno. Rana od carskog reza otvorila se i iz nje je curila krv. Majka mi je, čim je čula za tu vijest, u bolnicu donijela medaljicu Padre Pija i rekla neka ju stavim pod jastuk. Nasmijala sam se jer sam smatrala da je to smiješno. Nikada nisam čula za Padre Pija i nisam imala nikakve namjere upoznati se s njegovim životom.
Pretpostavljala sam daje on neki biblijski lik pa me iživciralo što je moja majka mogla i pomisliti da me on može spasiti. Više o tome nisam ni razmišljala.
Iako sam nekoliko dana kasnije otpuštena iz bolnice, rana na trbuhu još je bila otvorena i krvarila je pa su se roditelji skrbili za sina kako bih mogla koliko-toliko odspavati.
Jedne noći usnula sam san u kojem sam opet bila djevojčica u dobi od sedam ili osam godina. Stajala sam u polju i gledala prema drveću na vrhu brda. Bila su to stabla kakva nikada nisam vidjela niti u Engleskoj ni u Irskoj, činilo mi se kao da sam u nekoj stranoj zemlji. Jedino na što me drveće podsjetilo bilo je kako bi to mogla biti stabla naranče. Ispod njih stajao je bradati čovjek u dugoj smeđoj haljini. Bila sam presretna samo zato što sam se našla u njegovu društvu. U jednom trenutku položio je svoju ruku na moju glavu, a potom me zagrlio. Posebno upečatljiv dojam ostavio je smješak na njegovu licu.
Kad sam se probudila, nisam toliko razmišljala o snu već sam odmah požurila promijeniti gazu na rani. Ostala sam u čudu kad sam vidjela da je zacijelila. Još me uvijek boljelo, no više nije bilo krvarenja. Osjećala sam se kao druga osoba. Ništa nisam govorila majci o snu, pokazala sam joj samo ranu na trbuhu i ona je ostala začuđena. Nedugo potom naišla sam na knjigu o Padre Piju i kad sam vidjela njegovu sliku na naslovnici, prepoznala sam čovjeka koji me u snu blagoslovio i zagrlio.
Tek sam tada ispričala majci što sam sanjala. Ona je, puna radosti, kazala kako sam sretna što mi je Padre Pio došao pomoći. Svaki put kad se sjetim tog sna i fizičkog te emocionalnog ozdravljenja koji su uslijedili, oči mi se ispune suzama zahvalnosti.”
svjedočanstvo C. Tobin, Izvor: Čudesa svetog Padre Pija
