„Ako preda mnom stoji Bog, mogu beskonačno rasti. Ako spoznam samo sebe, ne mogu rasti dalje od sebe. Svatko raste do mjere onoga što spoznaje”, poručio je dr. fra Ante Vučković, misionar milosrđa, na trodnevnoj duhovnoj obnovi koju je u Godini milosrđa predvodio u katedrali Sv. Stošije u Zadru.
Nakon jednosatnog večernjeg nagovora fra Ante je predvodio misu, zatim euharistijsko klanjanje, a sve što je izricao osvjetljavalo je temeljno pitanje čovjeka, kamo gledati da čovjek spozna sebe. Uputio je na niz Božjih pouka iz susreta Isusa i Samarijanke na zdencu, tumačeći što sve otkriva taj Ivanov zapis. „Spoznaja nas samih ide preko drugih. Ako hoćeš otkriti tko si, moraš gledati u božansko. Samarijanka neće znati tko je, dok se ne susretne s Isusom. Paralelno s tim otkriva i tko je Isus. Nitko ne može spoznati Boga, a da istovremeno ne spozna samog sebe. Spoznaja Boga je najbolji način da spoznam sebe”, rekao je fra Ante.
Razlagao je kako proces koji je počeo dolaskom Samarijanke u posve materijalnom smislu, da zahvati vode, završava u trenutku kad otkrije tko je Krist. Žena je otkrila da može živjeti neovisno od krčaga vode od kojeg je živjela. „Čovjek može živjeti slobodu od navezanosti. Nije najvažnije da Bog usliši naše molbe, nego da otkrijemo tko je on, da dođem u susret s njim. Ivan pokazuje što se događa s čovjekom kad susretne Boga. Isus i Samarijanka se susreću na ljudskoj razini. Isus prihvaća njen način funkcioniranja, u njenom jeziku, ali Isusov govor je religiozni jezik. Bog dolazi na našu razinu, tamo gdje mi jesmo. To je fascinantno obilježje Boga”, istaknuo je fra Ante.
Hod za Bogom počinje tako da ga se može susresti u svakoj ljudskoj potrebi (u slučaju Samarijanke, potreba za vodom). „Ulazi se u razgovor, tu se dođe do srži bića, čovjek osjeti da nije osuđen i otkrije da se tu događa žeđ za Bogom. Cilj spoznaje sebe je da otkrijem tko je Bog”, poručio je fra Ante, istaknuvši da Isus poznaje loše strane u osobi, ali najprije traži dobro u drugome. Čovjek bježi od ljudi koji ga osuđuju. „Isus dolazi s misijom da skine teret krivnje s ljudi. To je esencijalno poslanje Isusa. Ne Bog koji nameće i traži krivnju, nego Bog koji se spustio u ljudsko tijelo, do čovjeka gdje je opterećen krivnjom i hoće je skinuti”, istaknuo je fra Ante.
Propovjednik je istaknuo da su mjesto i vrijeme susreta Isusa i Samarijanke, zdenac i podne, jaka simbolička slika kojom Ivan puno toga govori o naravi čovjeka i božanstvu Isusa. „Susret se dogodio u neobičnom trenutku u danu, šestoj uri, kad je sunce u zenitu. Tada je voda zdenca vidljiva do dna. To je moguće samo u zenitu. Trenutak susreta s Isusom je kao kad sunce stane iznad zdenca. Žena će u susretu s Isusom sama sebi biti vidljiva i razumjeti sebe do dna svog bića, u svoj svojoj dubini. Nisu svi trenuci isti i nisu svi susreti isti”, rekao je fra Ante, istaknuvši da u podne nitko ne dolazi na zdenac zahvatiti vode. Ta je žena bježala od ljudi, tražila je trenutak kad nikoga neće susresti. Osjećala se izolirano i odbačeno. Također, zdenac pokazuje da se čovjek s Bogom može susresti svugdje, u svom domu, prirodi, svakodnevici.
„Bog nije fiksiran na objavu u hramu, niti je mjesto odlučujuće za klanjanje Bogu. S Isusom dolazi svijest da mu se čovjek treba klanjati u duhu i istini. I anđeo je Mariju pohodio u njenom domu, mjestu gdje je živjela. Isus nas pohodi u svakoj našoj životnoj situaciji. Susret s Bogom može se dogoditi i u neobično vrijeme, u nevrijeme, u gubitku posla, lomu naših odnosa”, rekao je fra Ante, istaknuvši da „svi rastemo u odnosu s Bogom. Ali opasnost je da početak našeg hoda smatramo cijelim susretom s Bogom”. Samarijanka je primjer plodnog susreta s Isusom i koje su posljedice toga na život pojedinca i okoline.
„Važan uvid je da najviše učinka u ljudskom životu ima onaj tko je ozbiljno susreo Krista. Pouka događaja na zdencu je kako više učinka ima promjena jedne žene, nego susret sa svima koji su se prije toga oko Isusa okupili na Jordanu. Isus odlazi iz Judeje čim ga se stavilo u suparništvo s drugima. Bogu je stalo do susreta s čovjekom, da se u njemu nešto pokrene. Ništa toliko ne pokrene ljude, kao čovjek kojeg je pokrenuo Krist. To je najkrupnije i najvažnije. Svi smo pokrenuti, kad je netko pokrenut, kad kaže, ‘Ja sam otkrio živog Krista’. Propovijed je najmanji razlog da nekog čovjeka uvede u crkvu. Jedno istinsko obraćenje je važnije od statistike, od brojenja koliko ljudi nas okružuje i ima na nekom mjestu, što je trajna napast s kojom se susrećemo”, istaknuo je fra Ante, upozorivši da tako funkcioniramo: koji svećenik okuplja više ljudi, koga više slušaju.
Kad je Samarijanka ušla u razgovor o onome što ona jest, otvorena je religioznome i kaže kako zna da ima doći Mesija: ‘Kad on dođe, objavit će nam sve’. Kad je otkrila Krista koji joj je rekao što je počinila, ostavila je krčag vode i otišla u grad to objaviti ljudima. Događa se sve suprotno od onoga kako je počelo. „Žena je došla u vrijeme kad je znala da neće biti ljudi, a sad ide ljudima. Kad se čovjek susretne s Bogom, ne boji se ljudi, ide ljudima. Dotad se bojala što će ljudi reći, sad se toga ne boji. Nema poteškoća što je žena ni što je Samarijanka. Susret s Isusom oslobodio ju je što će drugi ljudi reći. Isus joj je pomogao da otkrije kako je ispod njene žeđi za ljubavlju žeđ za Bogom.
Njena žeđ je legitimna: za pažnjom, ljubavlju, prihvaćanjem. Ali način kako doći do toga je bio kriv”, rekao je fra Ante, istaknuvši da „Bog mijenja moj stav prema nekome i nečemu. Ne može se promijeniti naša povijest, ali može se promijeniti naš stav prema događaju iz prošlosti. Dogodio se susret s Isusom i mogu gledati svojoj prošlosti u lice. Mogu slobodno, neopterećeno pričati o lošem što mi se dogodilo. Što više spoznajemo Boga, dobivamo više slobode u odnosu s drugim ljudima”, istaknuo je fra Ante, dodavši da na kraju nije Isus otišao u grad ljudima, nego je otišla žena, a onda cijeli grad dolazi k njemu.
„Vide ženu koja se promijenila i oni žele doći kod Isusa. Ako hoću nekome pomoći da dođe do Boga, najbolje je da se ja promijenim. Počelo je s jednom ženom, a na kraju je došao cijeli grad. Do Boga se dolazi da svoj život uvedem u dobar donos s njime i da dovedem ljude do Boga, ne do sebe”, poručio je fra Ante.
U propovijedima misnog slavlja fra Ante je govorio i koji postupak kršćanin može učiniti po uzoru na nepoštenog upravitelja iz prispodobe, kako iz svog odnosa s Bogom oblikovati život da se u njemu zrcale darovi koje nam je Bog dao te o Mojsiju koji pokazuje kako „odnos čovjeka s Bogom ne počinje s ‘ja, sa mnom’, nego počinje Božjim glasom. Božji poziv je na početku, a ljudski odgovor je ‘Evo me’. Osoba Bogu ne dolazi kao ja, nego kao ‘Evo me’, kao spremnost”, rekao je fra Ante, podsjetivši kako i redovnice kod zavjeta i svećenici kod ređenja izriču ‘Evo me’, a i Marija je rekla ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj’.
Izvor: Misija / Ika
