“Takav amerikanizirani Božić, Božić bez Boga, bez Isusa, bez Djevice Marije, Božić s velikim i rasvijetljenim borovima ostaje bez jaslica. Tu više nema mjesta za njih. Ponavlja se povijest. Za njih nije bilo mjesta u svratištu. Potražili su sklonište u štali. I tu se dogodilo čudo…”
Kad se prema devedesetim godinama i kod nas osjećao dašak demokracije, mnogi su vjernici odahnuli. Pogotovo oni malo bojažljiviji vjernici koji su dopustili da egzistiraju u potpunoj ovisnosti o bezbožnoj vlasti. Prije toga se ni Božić nije smio slaviti javno i hrabro. Dolazilo se do glupih situacija, koje su po gradovima bile dosta česte, da su vjernici za Božić morali kupovati dva bora. Jedan je na balkonu službeno čekao Novu godinu kad su i nevjernici kitili borove, a drugog su u stanu okitili kad se to vjernički čini, tj. na Badnje veče. Na van je izgledalo da su režimski, a unutar obitelji i u svom srcu kao da su pravi vjernici. Bilo je i drugih glupih kompromisa što su ih neki vjernici morali raditi kako ne bi izgubili svoje radno mjesto, a opet da ne bude drame unutar tzv. vjerničke obitelji.
Njegovo ime zabranjuju
Čini se kao da se neke stvari ponavljaju i da vjernici mogu postati nekako zabrinuti u odnosu na prostor svojih vjerskih sloboda. Polazište za kratko, ali i zabrinuto razmišljanje daju mi neke vijesti i informacije koje stižu s različitih strana svijeta, a posebno iz Sjedinjenih Država. Školske vlasti u nekim okruzima u New Jerseyu i na Floridi zabranile su pjevanje božićnih pjesama. Gradonačelnik Somervillea u Massachusettsu ispričao se što je greškom gradski blagdanski domjenak nazvao božićnim domjenkom. U šoping-centrima diljem zemlje prodavači su upozoreni da kupcima ne kažu “sretan Božić”, nego “sretni blagdani” kako neki crni Amerikanci koji obilježavaju Kwanzaa, ili Židovi koji slave Hanuku, ili muslimani i ateisti ne bi čuli čestitku koja ne odražava njihove osjećaje. List Wichita Eagle iz Kansasa dao je ispravak jer je greškom napisao božićno drvce umjesto općinsko drvce pišući o zimskom festivalu koji je zamijenio javno obilježavanje Božića. U mnogim je školama ispražnjen sadržaj Božića. Ondje gdje smije Djed Božićnjak ili Djed Mraz, ne smije Isus. Gdje se smiju čuti “Zvončići”, ne smije se čuti “Tiha noć”. A u nekim školama u Italiji u proslavama Božića u pjesmama gdje se spominje Isus, zbog djece koja eventualno nisu kršćanska, zamijenilo se ime Isus nekom neutralnom riječju, kao npr. krepost ili dobrota. Često bude mnogo filmova na programima Hrvatske televizije kao i na programima drugih televizija. Filmovi su simpatični sa svojim sadržajima. Ipak, sve je manje Isusa. Na ekranima se može vidjeti puno priča o Djedu Božićnjaku, ali nema više spomena o Isusu. Nema ni malog ni velikog Isusa. Božić je sve više praznik, a sve manje blagdan. Sve su to više neradni dani koji uvijek ljudima dobro dođu, a sve manje su to u korijenima dani koji poručuju sadržaje vjere, one kršćanske, koja je u temeljima ne samo naše domovine Hrvatske nego i u korijenima Europe i njezine kulture, pa i čitavoga svijeta. Ali, i tu kao da sve izmiče vjerskim naglascima. U nekoj liberalističkoj težnji za lažnom solidarnošću niječe se vlastiti identitet. A jasno je svima da nema ni istinite solidarnosti niti iskrene ljubavi prema bližnjemu ako niječemo vlastitu osobnost, svoje korijene.
Povijest se ponavlja
Takav amerikanizirani Božić, Božić bez Boga, bez Isusa, bez Djevice Marije, Božić s velikim i rasvijetljenim borovima ostaje bez jaslica. Tu više nema mjesta za njih. Ponavlja se povijest. Za njih nije bilo mjesta u svratištu. Potražili su sklonište u štali. I tu se dogodilo čudo. Tko zna nije li i današnji svijet na sličan način potisnuo Isusa iz svojih stanova i radnih mjesta, iz metropola i javnih trgova. Zakon dopušta vjernicima slaviti vjerska slavlja u crkvama, ali sve više i više tzv. “civilna” društva i države ne žele nikakva ugrožavanja svojih navika i nit žele pravila života od onoga koji je svojim rođenjem došao uljuditi ovaj svijet. U Hrvatskoj je Božić za golemu većinu građana vjerski blagdan sa svojim sadržajem koji je nekako ugrađen u nacionalno biće. Upravo kao vjerski blagdan toj velikoj većini nije tek neka prigoda za provod, nego dani osvježenja onog svetog što naš kršćanski narod nosi u svojim korijenima. Vrijedno je to onda i osjetiti na planu medija kao nešto što daje biljeg cjelokupnom javnom životu.
fra Zvjezdan Linić
