Poslije jučerašnjeg spomena prvog mučenika sv. Stjepana koji je životom posvjedočio za Božićno otajstvo; danas se prisjećamo apostola kojega je Isus posebno ljubio. Evo nam još jednog znakovitog približavanja Božiću.
Sv. Ivan, svojim iskustvom i ponavljajućim pisanjem o Božjoj ljubavi pokazanoj u Isusu Kristu, zaslužuje svoj blagdan u blizini Božića. On se tako nalazi u blizini Betlehema, kao što je bio i uz križ Gospodinov. Upravo ovo su dva mjesta u kojima Bog pokazuje svoju ljubav. To su mjesta koja svjedoče dokle seže nevjerojatna Božja ljubav prema nama. Ivan je evanđelist utjelovljenja Božić ….i riječ tijelom postade… Zaokupljen je stvarnošću utjelovljenja. On želi podsjetiti sve da „ono što je on vidio svojim očima i što su njegove ruke opipale“ jest Riječ koja je postala tijelom. Sin je Božji doista uzeo našu ljudsku narav, a ne samo privid čovjeka, postao nam u svemu jednak osim u zlu i grijehu!
Istom snagom, sveti Ivan potvrđuje identitet između onoga kojega su vidjeli mrtva na križu s probodenim bokom i uskrslog. Nemoguće je odijeliti utjelovljenje od uskrsnuća. Riječ je postala istinsko tijelo da bi moglo umrijeti i uskrsnuti. To je stvarnost spasenja ponuđena nam na razmišljanje, i prihvaćanje; ponuđena nama da postane naš osobni put, istina i život.
Ne trebamo se čuditi ako smo danas na blagdan sv. Ivana pozvani da uz jaslice, pogledamo i grob na koji je Ivan trčao na dan Uskrsa. Pogledavši u grob, i vidjevši da je prazan, Ivan „vidje i povjerova“. Zavirio je u tajnu Isusovog uskrsnuća i povjerovao u njegovu veličanstvenu prisutnost po Duhu Svetom.
Istina, on nije svjedok uskrsnuća. Nitko nije bio prisutan kada se izmučeno i ubijeno Kristovo tijelo preobrazilo u uskrsno tijelo. Ivan je svjedok praznog groba. Prazni grob je pretpostavka naše vjere koja stavlja čovjeku kao odredište, ne smrt -nego ŽIVOT.
Otkriće praznog groba otvara težnje prema nepoznatome. Smrt prestaje biti pouzdani cilj. Prestaje biti siguran promašaj svakog puta. Gospodin koji je u smrt položen, nije više tu. Prazan grob je činjenica i vjeruje se u ono što znači: smrt je mrtva, Isus je živ. Ivan je vidio, i povjerovao je. Vjerovati ne znači biti lakovjeran, preveslan – preveden žedan preko vode nego je vjera najrazumnije iščitavanje stvarnosti. Uskrsli život znači zacijeljene rane života, grijeh ostavljen prošlosti, zlo zaboravljeno. Duboko u sebi posjedujemo ono za što je Ivan posvjedočio da ne može biti u grobu: ŽIVOT. Što smo mi od tog života koji se zove Isus Krist i njegova Radosna vijest spasenja i ljubavi napravili? I naše ruke vjerom mogu opipati Otajstvo Utjelovljene Božje Riječi? Možemo li i dalje pričati: da ja sam kršćanin, ja sam vjernik, ja slavim Božić; a živjet kao poganin; bez Božića u srcu i životu; bez ikakva doticaja sa Utjelovljenom Ljubavi u molitvi, sakramentima, u nedjelji kao središtu vjerničkog života?
Nedjelja, dan uskrsnuća, jest dan koji sadržava sve dane. Stoga kršćanin trena živjeti sve dane, živeći u svakodnevnoj fešti vjere, u svjetlu utjelovljenoga i uskrsloga Gospodina.
Neka nam Utjelovljeni i Uskrsli Gospodin i po ovom slavlju dotakne pameti i srca; da se oslobodimo vlastitog primitivizma u vjeri u koji smo se duboko zakopali, i konačno pristanemo uz Život koji se očitova u Isusu Kristu.
Don Damir Bistrić
