Dogodi nam se, i to posve lako, da u vrijeme Božića budemo odviše “pobožni”. Toliko “pobožni” da se silno trudimo primijetiti sve i svakoga oko sebe, poradi sebe. Toliko “pobožni” da postanemo patetični, a kad sve prođe, i blagdanski stres ishlapi, patetiku iznova zamijeni ispraznost srca.
Ako se ičega ovoga Božića treba čuvati, onda je to isprazna pobožnost, lažna uljudnost i patetika! Šuplja je riječ zahvalnosti Bogu, ako nije životna naša zahvalnost Čovjeku. Šuplje je naše nastojanje da se “očuvamo” od svijeta i zbilje, a okaljamo se ravnodušnošću. Kloneći se izloženosti, klonimo se i ljudi. U svojoj “predanosti” Bogu, zanemarujemo Čovjeka. U zanesenosti za vječnošću, preziremo vrijeme.
Ako je išta veličanstveno u Božiću, onda je to što se u njemu spajaju Nebo i Zemlja. Duh i Materija bivaju Jedno. Ljubav se rodila u Tijelu, Vremenu i Prostoru. Ako ove Istine Srcem shvaćam i živim, ne mogu dopustiti da Nada u meni bude zgrčena, da strepnja
nadjača sve snage u meni. Ne mogu i neću dopustiti da Radost u meni svene i da Život u meni otupi. Ne mogu i neću!!!
Čuvajte se, posebno ovih dana, lažne i isprazne pobožnosti. Pobožnosti kiča u kojoj Ljubljenoga Boga, u srcu svakog Čovjeka bilo koje vjere, nacionalnosti, boje kože ili životnoga opredjeljenja, ostavljamo po strani, samotnoga i promrzloga pred vratima našega studenog srca, a onda sve to još lakomisleno nazivamo “sebedarjem”.
Uistinu, postoji “pobožnost” kojom se udaljujemo od Božića, jer ne možemo doći do Božića prođemo li mimo Čovjeka!!! Nemojte u svojoj “pobožnosti” izigrati i sebe, i svoje, i Božić!!!
Molim Te, Ljubavi, Tebe koja si odvijeka sveprisutna, Tebe koja se uvijek iznova rađaš u našim srcima i koja si u svoj veličini zasjala u Djetetu Isusu, učini nas sposobnima da u običnosti prepoznamo čudesnost, da živimo Život kao Čudo prepuno Blagoslova koje nam je i primati i razdavati…
… kako na Zemlji, tako i na Nebu, Amen.
Izvor: www.vecernji.hr
