U jednu trgovinu, u Luxemburgu, ušla je starija siromašna žena i zamolila za komadić mesa. Rekla je da nema novca da plati. Uz nju je stajao, hladan na njezinu molbu, čuvar zaposlen u toj trgovini. Mesar ju je upitao: “Komadić mesa? Čime ćete platiti?”
Žena je mirno odgovorila: “Novca nemam, ali prikazat ću za Vas jednu svetu Misu.”
”Oba muškarca, bezvjerci, podrugljivo su joj se smijali. Mesar je kroz smijeh odgovorio: “Dogovoreno! Idite, gospođo u crkvu na Misu, a ja ću vam dati toliko mesa koliko na vagi vrijedi ta vaša Misa. ”
Žena je mirno izišla iz trgovine i otišla u crkvu. Nakon nekog vremena vratila se i predala mesaru listić papira na kojem je pisalo: “Prikazala sam jednu svetu Misu za vas!”
Mesar je stavio na jednu stranu vage papirić, a na drugu stranu jednu kost, kako bi joj se narugao. Kazaljka na vagi nije se pomakla niti za gram. Zatim je stavio i komad mesa – i opet ništa. Mesar je pomaknuo papirić i utegom provjerio ispravnost vage. Sve je bilo ispravno. Ponovno je stavio papirić na jednu, a veliku šunku na drugu stranu vage. Ni ovog puta kazaljka se nije pomakla. Vidjevši sve ovo mesar se uozbiljio. Shvatio je da nema dovoljno mesa u trgovini kojim bi mogao ispuniti svoje nepromišljeno obećanje, ali je shvatio i to da se s Bogom ne valja izrugivati. Darovao je ženi sve što je stavio na vagu i obećao joj da će ubuduće svakoga dana moći dobiti komadić mesa besplatno. Tog se dana mesar obratio.
Čuvar u trgovini bio je moj otac. Nakon toga događaja i on se obratio. Gotovo svakoga dana, s velikom poniznošću, sudjelovao je na svetoj Misi. I nas djecu je poticao da često, sabrano, s vjerom i pouzdanjem pohađamo sveta euharistijska Otajstva. Rezultat takvoga odgoja bio je taj da su osim mene još dva moja brata postala svećenici.
o.Stanislav, misionar Presvetog Srca Isusova, iz Pobožnost Presvetom Oltarskom Sakramentu – Sav Tvoj, str 99.
