Današnja svetkovina povlaštena je prilika, da promatrajući lik sv. Josipa, sa još većim žarom prionemo na izgrađivanje povjerenja u Božju ljubav prema nama.
Sveci su naša braća i sestre u vjeri, koji se nalaze u zajedništvu s Bogom gdje nas preporučuju i zauzimaju se za nas. Oni su naši uzori. Promatrajući njihove živote suobličujemo se da je moguće živiti svakodnevnicu i biti svet. Prema njima pokušavamo izgraditi svoje stavove, svoje misli, riječi i djela na životnom putu k svetosti.
Danas u ovom našem svijetu pred oči nam se postavljaju drugačiji uzori i mjere ponašanja. Neki drugačiji modeli iz kojih je već davno istjeran Bog i ono Božje. Živeći u takvom okružju i sami se ponekad prepadnemo vlastita poslanja koje nam je od Boga povjereno. To je ono osnovno poslanje biti čovjek u svijetu, vjernik po slici Isusa Krista. Najprije u sebi i u svojoj savjesti, potom u svojoj obitelji, na radnom mjestu, u društvu. Najradije bi smo pobjegli od tog poslanja. Tada u bijegu od izvornosti života težimo za nekim bezličnim formama koje su nam nametnute. Vjeru smo stjerali u sakristije. Ne smijemo se zamjeriti nikome ukoliko imamo svoj vjernički stav a ne naučene ideološko pragmatske formulacije koje neki papagajski ponavljaju. Sa idejom da je napad najbolja obrana mnogi se koriste kako bi zapečatili mogućnost bilo kojega izgrađujućeg dijaloga. To nas dovodi da se povlačimo. Svaku put kad se oslanjamo na vlastite snage salijeću nas ovakve misli. I zaista, ako ikad onda su nam danas potrebni darovi Duha Svetoga da nam On bude voditelj, pratitelj naših misli i oslonac u našem životu.
Tko je bio sv. Josip? Posljednji starozavjetni patrijarh, čovjek Božji kojim se Bog poslužio da pripravi put svome Sinu i da tako Bog uđe u povijest čovječanstva za djelo spasenja. Koliko je samo ogromno povjenje Božje u čovjeka. Danas je nažalost sve manje povjerenje među ljudima, zatvaramo se jedni pred drugima, bježimo jedni od drugih, dižemo ograde, zidove. Ovo naše međusobno iskustvo onda zapravo narušava taj odnos Božjeg povjerenja u čovjeka. No Bog svoje poslanje spasenja stavlja u ruke jednog malog, poniznog, neznatnog, i nadasve skromnog čovjeka. Čuli smo u evanđelju, nakon što Bog preko anđela Josipu priopćava svoju volju, on spremno mijenja vlastite ljudske planove o sebi, o Mariji i Isusu. Ne oklijeva, ne kaže teško mi je, kako ću ja to, što će drugi reći a sigurno su mu se u mislima javljala ta pitanja, već čini nešto nama tako daleko i neshvatljivo usklađuje svoja htijenja i zamisli s voljom Božjom. Ne čini to iz nekog straha ili ropske poslušnosti Bogu nego zato jer ima povjerenje u Boga, jer je svjestan da Bog zna što je najbolje za njega. Kako je nama teško u životu kazati i životom potvrditi one riječi: « Budi volja tvoja». Bog onome tko mu vjeruje i odgovori na njegov poziv, otvara prostor da mu se dogode čudesne stvari. On bira osobe koje će mijenjati svijet. Dao nam je najveći dar, dar vjere da Njegovim očima možemo promatrati i svoj život i ovaj svijet, da možemo prispjeti k cilju kojem smo se zaputili na ovozemaljskom životnom hodočašću a to je punina svetosti, punina života s Bogom i u Bogu po Isusu Kristu. Sagledavajući sebe još uvijek nosimo strah prepustiti se Bogu. Kao da se bojimo da ćemo izgubiti dio života ako svoja htjenja uskladimo s voljom Božjom. Misli naše nas primoravaju da se suobličujemo uvriježenim stereotipima životarenja jer ako činiš što Bog hoće ne može se živjeti u ovom svijetu, oni drugi bolje prolaze od nas. Dok se god tako ponašamo očiti je znak da nam ponestaje vjere i povjerenja u Boga.S druge strane čovjek ove naše cilvilizacije: jest potrebit Boga, tog divnog osobnog iskustva s Bogom. Razdjeljeni smo između utjecaja svijeta i čežnje za Bogom i to je onda razlog naših nezadovoljstava, razočaranja jer uvijek izabiremo lake biti kao ostali. Samo iskustveni bliski odnos s Bogom usrećuje čovjeka, samo u ispravnom odnosu prema Bogu čovjek raste u svojoj čovječnosti, u svom čovjekoljublju.Naša veličina jest upravo u tome da u svoj skromnosti i poniznosti svoju volju, svoje životne ciljeve uskladimo s voljom Onoga koji jedini na ovom svijetu ljubi čovjeka, do te mjere da za njega daje svoj život.
Promatrajući Josipov skromni život možemo u njemu prepoznati model vlastitog življenja u vremenu i prostoru koje nam je Božja providnost udijelila. Kad si nesretan i frustriran, kad se nalaziš poput Josipa u bezizlaznoj situaciji pokušaj svoj život oblikovati prema Njegovom čovjekoljubljivom htijenju i vidjet ćeš uspjeh, vidjet ćeš sretan ishod. Prepusti se Božjem planu koji će donijeti najprije u tvoj osobni život a potom i ovom svijetu: mir, ljubav, nadu i blagoslov. Nemojmo se umoriti u svakodnevnom odazivanju na Božji poziv, kako bi i mi mogli čuti one velike riječi: „Valjaš slugo dobri i vjerni, uđi u veselje Gospodara svoga.“
Don Damir Bistrić
