Govor Pape Ivana Pavla II. na proglašenju svetim Leopolda Mandića, 16. listopada 1983.
Sveti Leopold za sobom nije ostavio teoloških i književnih djela, nije očaravao svojom kulturom, nije osnovao društvene ustanove. Za sve koji su ga poznavali on nije bio drugo nego običan fratar, malen i boležljiv.
Njegova veličina je drugdje; u žrtvovanju, u darivanju sebe dan za danom, kroz sve vrijeme svojeg svećeničkog života, tj. 52 godine, u tišini, u povučenosti, u skromnosti ispovjedničke sobice. Fra Leopold bijaše uvijek tamo, spreman i nasmiješen, razborit i čedan, diskretan pouzdanik i vjeran otac duša, učitelj pun poštovanja i duhovni savjetnik, pun razumjevanja i strpljivosti.
Ako bismo ga htjeli definirati jednom riječju, kao što su to činili za njegova života njegovi pokornici i subraća, onda je on “ispovjednik”; znao je samo “ispovijedati”. No, upravo je u tome njegova veličina. U tom njegovom nestajanju, da načini mjesta pravom Pastiru duša.
On je ovako izražavao svoje zalaganje: ‘Jedino Bogu pripada čast i slava! Kada bi bilo moguće, mi bismo trebali proći zemljom poput sjene, koja ne ostavlja traga iza sebe’. I ako ga je tko pitao kako je mogao tako živjeti, on je odgovarao: ‘To je moj život!’“
Ivan Pavao II