Svaka sunčeva zraka govori nam o suncu koje je izvor svjetla i u kojem je samo svjetlo. Isto tako svaki život govori nam o onome od kojega dolazi svaki život i koji je sami život, govori o BOGU.
Izvor svjetla ne može biti na ovoj zemlji gdje se neprestano isprepliću svjetlo i tama. Tako ni izvor života ne može biti na ovoj zemlji gdje se izmjenjuju život i smrt.
Svojim uskrsnućem i na današnji dan UZAŠAŠĆEM, Isus ulazi u taj život vječnog Božanskog sunca u kojem nema promjene ni sjenke mijene. Ulazi Isus u taj život s našom ljudskom naravi. Njegovo je uzašašće plod njegova utjelovljenja. Time što se utjelovio, uzeo našu narav, uzeo je na sebe ono što neminovno prati naš ljudski život – bol, patnju i smrt. Zato je naša narav u Kristu morala biti proslavljena. «Uzašao je na nebo, sjedi s desne Ocu…»
I dok je uzlazio na nebo podiže ruke i blagoslovi apostole. Te ruke bile su probodene na križu. Kao što je Veliki Svećenik u SZ, kada bi završio čitanje proroka blagoslovio narod, tako je Isus kad je odlazio s ovoga svijeta blagoslivljao apostole da spoznaju kako se je ispunilo što su proroci o njemu rekli.
On odlazi na nebo ne da nas napusti nego da po vjeri i ljubavi bude uvijek uz svakoga od nas, zato je rekao: «Ja ću biti s vama do svršetka svijeta»! Odlazi u nebo da nam pokaže kako nikada ne možemo potpuno osmisliti svoj život u ovozemaljskoj dimenziji.
Odlazi na nebo da nam pokaže kako ovdje nemamo čvrste orijentacijske točke, nemamo čvrsta i temeljita uporišta, jer ovdje sve nastaje i nestaje. Želi nas upozoriti da ne smijemo biti kao onaj dječak koji je jedne večeri sjeo u čamac i veslao čitavu noć, ali je ujutro spoznao kako je njegov put koji mu se činio dug i naporan, bio samo krug. Njegova je pogrješka bila što je svoj pogled usmjerio na jednu točku na pramcu čamca.
Moderni je čovjek usmjerio svoj pogled samo na ovu zemlju držeći se one: «jedi, pij i uživaj ionako ćeš umrijeti»!. Zato se vrti u krugu besmisla i besciljnosti. Ničemu se više ne nada, ništa ne očekuje i skončava duboko razočaran. Kristovo nas uzašašće upozorava da svoj pogled moramo dignuti prema nebu. Na ovom svijetu ne možemo nikada ostvariti puninu radosti, života i sreće pa makar cijeli svijet bio naš.
Postoji u nama težnja, kako netko zgodno napisa, za pravednijim svijetom nego što je ovaj, za ljepšim životom nego što je ovaj. Ta težnja za puninom života jest težnja za apsolutnim, za nebom, za Bogom. Ali nebo nije samo ono što nas nakon smrti čeka, nebo je stanje koje treba već ovdje na zemlji nastojati ostvariti. Stanje dobrote, pravde i ljubavi. Stoga i anđeo Gospodnji u Djelima apostolskim nakon uzašašća upozorava apostole: «Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo»! Kršćanine, ne gledaj samo u nebo i ne očekuj samo pomoć s neba koja će sigurno doći i ti nešto učini od svoga života ovdje na zemlji da bi zaslužio ponovno vidjeti Krista o njegovu ponovnom dolasku.
Naše nas kršćanstvo na to obvezuje da to već sada nastojimo ostvariti. A nastojeći ostvariti nebo na ovoj zemlji idemo putem koji će nas u konačnici dovesti u nebo na koje je Isus uzašao na današnji dan.
Možda smo u napasti kazati da je teško, naporno. I jest tako. Možda smo u stanju kazati: «Bože vraćam ti ulaznicu za raj, jer je previše skupa»! Današnji čovjek želi birati lakši put i zato na koncu ostaje razočaran. Zato umire razočaran. Mi smo braćo pozvani slijediti Kristov put koji vodi preko Kalvarije, ali završava u nebu. Stoga ne bojmo se, imamo pomoć Krista proslavljenog i uznesenog u nebesku slavu; Krista koji sjedi s desne Bogu i poručuje nam na koncu današnjeg Evanđelja: «Evo ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta»! Amen
Don Damir Bistrić
