O otkriću sebe u kajanju
Kajanje nije svakodnevna pojava. Rijetko je, a kada se događa, onda je to najčešće daleko od svjetla medija i pozornosti javnosti. U javnosti su najviše izloženi oni koji se ne kaju. Svakodnevni je život prepun ljudi kojima se predbacuju krivnje, a koji se opravdavaju, niječu, okrivljuju svoje tužitelje. To što javnost nema izravni pristup kajanju ne znači da kajanja nema. To je samo znak da se ono, kao uostalom i mnoge druge životno važne stvari, događa drugdje. Kajanje izbjegava svjetla javnosti. To je ujedno i znak da s kajanjem u javnosti valja biti oprezan. Ono može biti iskreno, ali može imati i druge, skrivene nakane, posebno ako je riječ o iznuđenim i formalnim kajanjima. Budući da su u javnosti upravo takva najčešće vidljiva, postoji realna opasnost da čovjek rijeko dođe u dodir s iskrenim i istinskim fenomenom kajanja.
Ovdje su svećenici privilegirani Oni su, kao nitko drugi, svjedoci iskrenim kajanjima i izricanjima kajanja. Zato svećenici najlakše i najbrže povjeruju u mogućnost kajanja i promjene. Ova je naivnost druga strana njihova realnoga iskustva mogućnosti i važnosti kajanja. Nema nijednog drugog mjesta na svijetu na kojem je moguće istražiti ljudsko kajanje kao što je ispovijed. Istina, postoje suvremena javna oponašanja ispovjedaonice: televizijske emisije, radio, tiskovine, portali, društvene mreže. Nigdje, međutim, ne postoji jamstvo tajnosti, poštivanja potrebe osobe, prostor za potpunu iskrenost i istinu i istovremeno potpuno poštivanje slobode pojedinca kao što je to u ispo- vjedaonici, mjestu na kojemu se najjasnije pokazu je fenomen kajanja.
Fenomen kajanja
Među rijetko duboke uvide u fenomen kajanja ubraja se studija Maxa Schelera s početka prošloga stoljeća Kajanje i novo rođenje. Nastala je u njegovom takozvanom katoličkom razdoblju života i rada. Poslužit ćemo se njome kako bismo osvijetlili neke vidove kajanja.
Kajanje je fenomen vezan uz promašaje, pogrješke, krivnju i grijeh. Ipak, često je krivo shvaćeno. Neki kajanje shvaćaju kao teret duše koji bi bilo najbolje što prije odbaciti. Drugima je ono uvijek krivo i valja ga svakako izbjeći. Smatraju kako je nepotrebno baviti se prošlim promašajima i kako je daleko važnije, bez obzira koji grijeh čovjek počinio, unaprijed činiti dobro i više se ne vraćati na ono što je iza nas. U kršćanskom razumijevanju čovjeka, kajanje je, međutim, put čišćenja duše i povratak njezine izvorne snage koju ona gubi uvijek kada je opterećena promašajima. Kajanje je izravno vezano uz shvaćanje vremena i odnosa prema prošlome. Bilo bi veoma naivno misliti kako kajanje može promijeniti prošlost i kako bi se njime moglo išta popraviti od počinjene štete. Pa ipak, kajanje je bitno usmjereno na ono što se dogodilo. Prošlost nam nije dostupna kao što je to sadašnjost. Izvan naše je moći. Leži iza nas. No prošlost nije nestala i njezin smisao nam je neprestano otvoren. To znači da u svakom trenutku možemo graditi neki odnos prema prošlome.
Mi to zapravo već i činimo. Neprestano. Nijedan događaj našega života nije potpuno dovršen tako da ne bi mogao dobiti novi smisao unutar životne cjeline. Koliko se puta dogodi da pojedine događaje shvatimo tek kada prođe puno vremena ili kada protekle događaje promatramo kroz prizmu naknadnih važnih životnih događaja ili odluka! Naš je život neprestano otvoren osmišljavanju i vrjednovanju. Nijedno osmišljavanje ili vrednovanje nije konačno. Čak ni u trenutku smrti. Vjerujemo da će i susret s Bogom licem u lice biti novo svjetlo na naš život. Novo svjetlo, novi pogled, cjelina smisla, Božji sud. Uz to, ključni događaji našega života, koliko god daleko bili iza nas, sve dok smo živi, još nisu do kraja pokazali svu svoju djelotvornost i sve svoje vidove. Odluka da izaberem jedno zvanje ponekada desetljećima kasnije bude odlučujuća za neki drugi događaj, susret ili odluku. Domet svojih odluka nikada ne možemo do kraja znati budući da one mogu imati utjecaja na nas i našu okolinu sve dok smo živi. Sve što nam se dogodilo i sve što smo činili ili propustili učiniti otvoreno nam je i o svemu uvijek možemo pitati što ćemo s tim. Ovdje se krije neobična snaga ljudskoga duha da stvara ili mijenja svoj odnos prema činjenicama prošloga života.
Prošli život ima veliku moć nad nama i našim sadašnjim životom. No, ta se moć može mijenjati. Svjesna prošlost oslobađa nas od zarobljujuće moći proživljenoga koje nije ušlo u svjetlo svjesnoga. Kajanje je odnos prema nečemu što se dogodilo, što smo činili ili propustili činiti, a čemu kajanjem dajemo drugi pečat. Kajanje ne mijenja prošlo, ali mu daje drugi smisao. Vrjednuje ga na drukčiji način. Tamo gdje prošlo pritišće teretom krivnje i grize prigovorima savjesti, kajanje unosi promjenu smisla i vrjednovanja. Nepromjenjivost dogođenoga doživljava promjenu smisla i vrjednovanja. Tamo gdje krivnja opterećuje, kajanje oslobađa. Neokajane krivnje određuju i našu sadašnjost i našu budućnost. Okajane krivnje oslobađaju dušu od tereta krivnje i grižnje savjesti Budući da i krivnja naginje zahvaćanju same srži čovjeka, njegove osobnosti, kajanje liječi upravo stoga što iz središta ljudskoga života čupa krivnju i dogođenome daje drugi smisao. Gdje se dogodi kajanje, duša ozdravlja. Okajana prošlost više ne pritišće, a duša nije pod teretom krivnje pa djeluje kao da je obnovljena i pomlađena.
Kajanje i istina
Kajanje je borba za istinu. U njemu čovjek otkriva koliko je istina lijek i kako je samo istina u stanju izliječiti ljudsku dušu. Budući da je kajanje bolno, čovjek mu nastoji izmaći. Moto onih koji izbjegavaju susret s kajanjem i pokušavaju stvoriti dobre odluke glasi: ne kajati se, nego iz pogrešaka učiti i unaprijed činiti bolje! Ovakav put, međutim, veoma često vodi u samoprijezir, u najgore od svih mogućih stanja duše. Tamo, naime, gdje se nije dogodilo kajanje, ni jedna se dobra odluka ne može provesti u djelo. Svaka dobra nakana koju ne uspijemo ostvariti ostavlja nas razočaranima i praznima i još nas više udaljava od nas samih. Tako se polagano gradi životno razočaranje, satkano od neokajane krivnje, neispunjenih dobrih nakana i nesposobnosti za zbiljsku promjenu. Kajanje nas vraća nama samima, usmjeruje na žarišna mjesta naše krivnje na kojima dogođeno zlo priziva novo zlo i oduzima mu moć. Izbacuje ga. Skida s prošloga krivnju i njezin teret, oduzima zlu njegovo nagnuće da se širi i množi.
Kajanje je borba za istinu i traži od nas borbu protiv oholosti. Oholost nikada ne pokazuje istinu. Iskrivljuje je. Oholost potiskuje istinu i time proizvodi krutost srca. U duši u kojoj se nakon krivnje nije dogodilo kajanje ne može se dogoditi istina. Oholost i ponos ukrućuju dušu. To omogućuje krivnji da se smjesti u dubinu duše i ovlada njome. U takvome stanju nije čovjeku najteže priznati dogođeno. Daleko mu je teže odreći se sebe, ispustiti oholost, pristati na poniznost. Samo je kajanje u stanju priznati krivnju, izreći ju i nadvladati stid. Oholost se boji susreta sa stidom, ne može mu se izložiti pa pred njim ukruti. Od straha da izgubi svoje lice i prekrije se stidom duša se ukruti u oholosti.
Najdublji živac kajanja nije u odnosu prema onom što je čovjek učinio, nego u odnosu prema samom sebi. Nije najteže pitanje: što sam to učinio? Daleko je teže: kakav sam ja to čovjek kada sam mogao učiniti nešto takvo!? To znači da nam se u kajanju najavljuje mogućnost promjene. Čovjek je biće koje se može mijenjati. Dok oholost inzistira na nepromjenjivosti i s vremenom dušu čini krutom i nepromjenjivom, kajanje ju mekša i čini sposobnom za promjene. U kajanju otkrivamo ne samo da smo mogli drukčije djelovati, nego nadasve da smo mogli biti drukčiji. Kajanje se tako ne odnosi samo na neke čine iz naše prošlosti, nego na nas same. Na taj nam se način otkriva kakvi smo. Dok nas oholost udaljuje od nas samih i iskrivljuje sliku o nama, kajanje se kreće u suprotnom pravcu: približava nas nama samima i pokazuje kakvi smo. Istina je ovdje uvijek bolna. Pa ipak, u trenutku kada otkrivamo kakvi smo, opažamo i kakvi možemo biti.
Kajanje je priprema puta milosti. Pred njim izmiče krivnja i na njezino će se mjesto moći smjestiti milost. Vrijeme okajavanja briše staroga čovjeka i stvara prostor novomu. Proces kajanja se pokrene i počne s nekim činom ili događajem, ali se okreće prema ljudskom srcu. Sve se manje bavi događajem koji ga je pokrenuo, a sve više samim ljudskim središtem. Krivnja koja je započela nekim činom zahvatila je dušu. Kajanje prolazi isti proces. Ide preko čina u ljudsku dušu i na taj način briše krivnju, čovjek se kaje za neki čin i njegovo srce postaje raskajano srce, a time se otvara prostor da mu srce postane novo srce. Novo srce je promijenjeno srce. Nanovo rođeno srce.
Kajanje se prepoznaje po nekoliko značajnih obilježja. Ono je vezano uz šutnju, smirenost, sabranost i ozbiljnost. Oholost buči i stvara privid opuštenosti i veselja. Kajanje je smireno. Ulazi u nutrinu. Ozbiljno je i odiše velikom snagom sabranosti. Kao da je cijeli život uvučen u neko više stanje duha. Budući da je kajanje usmjereno na preciznu krivnju, ono je u stanju i otvoriti put iscjeljenju. Što je krivnja dublja, to je kajanje bolnije i oštrije.
Kajanje i vrijeme
Kajanje je proces. Treba mu vrijeme. Budući da krivnja nije samo neki dodatak u ljudskome životu kojega bi se moglo lako odrezati ili odbaciti, kajanje ne možemo zamišljati kao neku brzu i jednostavnu operaciju odstranjivanja krivnje. Krivnja zahvaća čovjeka iznutra i nastoji prožeti cijelo njegovo biće. Kajanje stoga mora moći obuhvatiti cijeloga čovjeka. Za taj je proces potrebno vrijeme.
To je razlog zašto je čovjeku nekada potrebno puno vremena dok mu kajanje iscijeli dušu. Oproštenje se dogodi u jednom trenu, ali iscjeljenje kajanjem treba više vremena. Novo srce nastaje iz staroga. Preobražava staro. Na sličan način kako Bog obećava novo nebo i novu zemlju, ne stvaranjem posve nove zemlje i sasvim novog neba, nego preobrazbom sadašnjega neba i sadašnje zemlje, tako i novo srce nastaje preobrazbom staroga. Kajanje je proces te preobrazbe. Što kajanje dublje zahvati, to više čisti od krivnje i to snažnije stvara novo srce.
Velika je tajna zašto su najbolja ljudska srca preobražena srca. S nekim iznimkama. Isus i Marija su, primjerice, imali od početka srce koje nije trebalo preobrazbe. Dijete ima dobro srce, ali iskonska dječja dobrota je bez iskustva života. Preobraženo srce u sebi krije bolni proces gubitka sebe, kajanja i nastanka novoga srca. Takvim se preobraženim srcima hrani ovaj svijet. Ona ne samo da ižaravaju dobrotu bez interesa, nego svjedoče neokajanim srcima kako je preobrazba moguća. Njihovo je svjedočanstvo jednostavno. Nenapadno i jednostavno. Glasi: istina je lijek. Kajanje je proces ulaska u istinu. Novo i preobraženo srce je istinito srce.
fra Ante Vučković, Izvor: Živo vrelo XXX (2013), 2, str. 2-5.
