Ovo je priča iz drevnih vremena kada su ljudi imali samo jednu riječ koja je značila Bog; Bog i nijednu drugu.
“I nema drugo ime?” pitahu se neki. Onda su se ljudi počeli preispitivati i razmišljati. Dogovorili su se da će se ponovno sastati za tjedan dana. Svaki od njih mora reći ime koje je pronašao. I onda će izabrati najljepše ime kojim će zvati Boga.
I sastadoše se ljudi nakon tjedan dana.
Prvi je donio posudu od terakote u kojoj je gorjela vatra. Rekao je: “SUNCE, to je ime Božje. Ono nam daje svjetlost i boje, pobjeđuje mrak i hladnoću noći.”
Stigao je drugi. I on je donio posudu od terakote, ali u njoj je bila voda. “VODA, to mora biti pravo Božje ime. U vodi je nastao život.”
Treći je donio pregršt zemlje i pustio je da pada između prstiju. Reče: “Ovako moramo zvati Boga, ZEMLJA. Ona nas odijeva i hrani, ona je naša kuća.
Četvrti je donio pero, mekano i lagano. Bacio ga je u zrak i vjetar ga je odnio u vis.
On reče: “Ovo je za mene pravo ime Božje, ZRAK. Zrak pokreće brodska jedra, bez zraka ne bismo mogli disati ni živjeti.”
Bijaše tu i peti čovjek. Šutio je, nije rekao ni jedne jedine riječi, u rukama je držao djetešce i nježno ga ljuljao.
“A ti”, upitaše ga, “koje ime si pronašao za Boga?”
Čovjek je ostao u tišini i gledao ostale. Iznenada jedan od njih uzvikne: “Shvatio sam. Najljepše ime koje možemo dati Bogu je OTAC.”
“Neka tako bude.” rekoše u glas, “Bog je naš Otac. On je Otac svih ljudi.”