Mi smo ljudi čudna bića. Nikada nismo posve zadovoljni. Pjesnik Preradović to izražava ovako: “Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije; čim željenog cilja se dovreba; opet iz njeg sto mu želja klije.“ Zašto je to tako?
Jer smo stvoreni za bolje i pozvani za veće. U čovjeku stoji čežnja, kao što pjesnik Petar Preradović kaže, za sve i ono što je savršeno. U isto vrijeme doživljavamo ponekad bolno da sa svojim snagama ne možemo postići savršeno. Onaj koji je postigao veliko bogatstvo doživljava da to nije potpuna sreća. Možemo se osigurati protiv nesreća i bolesti, a ipak se to dogodi. Nikakvi lijekovi ne mogu spriječiti bolest i smrt. Nikada nam ne uspijeva ostvariti sve naše želje. Uvijek će mnogo želja biti neostvareno. I stoga nismo nikada zadovoljni što smo ostvarili.
U nama ostaje još i dalje čežnja za onim boljim i savršenijim koje ne može od ničega biti nadiđeno. Današnje nam evanđelje kaže: Čovječe, ako čezneš za savršenom srećom, tada ti putuješ sa svojom čežnjom u prazno. To savršenstvo koje ne može biti od ničega i nikoga nadiđeno, ne postoji. Ima jedno blago za koje se isplati sve drugo ostaviti. Ima jedan biser koji je vrjedniji od svega što bi se moglo usporediti s njim. To blago, taj biser je Kraljevstvo nebesko. To je ono što nam Bog dariva i što nam je Isus donio blizu. Samo u Bogu i u njegovom Kraljevstvu možemo naći ono za čim konačno žudi naše srce. „Samo je Bog dovoljan“ rekla sv. Katarina Avilska.
Bog sam ispunja konačno našu čežnju. Nemali broj ljudi misli da vjera u Boga tlači našu čežnju i nas otuđuje od stvarnog života. Uvijek iznova žele nas nagovoriti: tko Boga sluša i živi po njegovim zapovijedima mnogo će toga u životu propustiti, jer se ne može pravo ostvariti. Ipak ako mi nepristrano razmislimo moramo reći da je protivnost istina. Tko se želi ostvariti bez Boga uvijek će na koncu stići u prazninu. Samo je Bog dovoljno velik da ispuni čežnju čovjeka za savršenošću. Samo je s vjerom prisutno ono dragocjeno i veliko što je Bog stavio u našu čežnju, u naše srce. To veliko i prebogato, za što smo mi stvoreni, evanđelje kaže, da smo mi stvoreni za sudjelovanje u biću i liku Kristovu; mi smo izabrani da budemo kod Boga proslavljeni.
Zato se isplati za to blago i taj biser, za Kraljevstvo nebesko, sve drugo predati. Zato se isplati vjeru staviti u središte života, jer s vjerom postižemo onu sreću za kojom najdublje čeznemo i onu veličinu za koju smo konačno određeni kad nas je Bog stvarao. U ljudsku dušu je Bog ugradio želju za beskrajnim životom, za savršenom ljubavlju i srećom te potpunom pravdom što nam samo Bog može dati. Sve ovo nam govori da smo stvoreni za Boga i da je svaki put koji ne vodi Bogu veliki promašaj koji nas ne može popuno usrećiti.
Don Luka Vuco