1. Utemeljenje svetišta u potkozjačkom naselju Špiljan
Crkva sv. Marije od Špiljana (odnosno današnje Gospe Stomorije) u svome prvotnome obliku sagrađena je godine 1189. kao župna crkva nekadašnjeg potkozjačkog naselja Špiljan, koje se protezalo od Raduna na istoku do Česminovca na zapadu. Vjerojatno je podignuta na temeljima još starije crkve, čiji se kontinuitet nastavlja na ranokršćansku crkvu, od koje se sačuvao reljef s prikazom dupina i križa, uzidan na apsidi današnje crkve.
Za podizanje crkve s Gospinim titularom u ovome starohrvatskom potkozjačkom naselju bili su zaslužni domaći plemenitaši (didići), koji su zauzetošću za neprolazno obilježili i svoje zemno trajanje. U osnivačkoj ispravi vidimo da su ustupili vlastita materijalna dobra u korist novopodignute župne crkve, koju su istodobno utvrdili kao beneficij. Utemeljitelji su navedeni u osnivačkoj ispravi (Stanko Orebina, Bratica Matejev, Petar i Stjepan, podžupan Strumbarda, Grubina i Dražekna), darovane zemlje su također navedene u ispravi, i to po ključu toponima (Počivala, Stinice, Bezice, Pokrovnik, Bufali itd.), a od njihovih prihoda uzdržavao se župnik. Župnik je međutim mogao biti izabran isključivo iz redova potomaka utemeljitelja beneficija. Tradicija biranja župnika, odnosno nadarbenika iz redova nasljednika didića održala se sljedećih 617 godina (do francuske uprave 1806. g.).
Kuće u ovome srednjovjekovnome naselju podno Kozjaka vjerojatno su bile okupljne u rodovske zaseoke, kao jednoćelijske prizemnice od drva i suhozida, pa se tim građevinama s vremenom zameo trag. Vertikala u prostoru kojoj su gravitirali ovi zaseoci bila je crkva Gospe Stomorije u čijemu su se dvorištu pokapali stanovnici ovog potkozjačkog naselja. Groblje oko crkve zatekao je i trogirski biskup Jordan Pax još godine 1645., opisujući ga kao prastaro groblje s kamenim pločama, a biskup Antun Kačić navodi da su u tome groblju pokopani i utemeljitelji beneficija. Štoviše, naselje Špiljan spominje se i u ispravama pape Klementa IV. godine 1266. te pape Grgura X. godine 1274. godine.
Ustaljeni način života stanovnika u potkozjačkim naseljima često su remetili ratovi, poput onih između Splita i Trogira zbog prisvajanja Kaštelanskog polja u svoj komunalni teritorij, ili upada Mongola 1242. godine. Nakon pada Bosne godine 1463. Provale Turaka sve su učestalije na ovom području. Prvi njihov upad na današnji kaštelanski prostor zabilježen je 1471. godine. Sljedećih 177 godina (do Kandijskog rata) ovaj je prostor bio izložen turskom pustošenju i pljačkanju, strahu i neizvjesnosti: osvetama, odvođenjem u ropstvo, otkupima zarobljenika, životom na rubu egzistencije, glađu, siromaštvom, junaštvom, migracijama itd.
2. Neposredna blizina granice Osmanskog Carstva i preseljavanje potkozjačkog stanovništva u novo naselje uz obalu
Naselje Špiljan bez fortifikacijskih značajki nije pružalo nikakvu zaštitu svojim stanovnicima, pa su mletačke vlasti radi zaštite ljudi i posjeda dopustile Pavlu Antonu Ćipiku 7. XI. 1512. godine izgradnju kule (o svome trošku ispod hridi s donje strane crkve sv. Petra od Klobučca – kako je to već navedeno u dozvoli koju je odobrio trogirski knez).Sa sjeverne strane od Ćipikove kule nasuo se prostor radi izgradnje naselja, koje je bilo sa tri strane opkoljeno jarkom i obrambenim zidom s kruništem, dvjema kulama (koje su i danas djelomično sačuvane), pokretnim mostom i bretešom… Iako je faktor obrane bio primaran prilikom izgradnje naselja, Turci su ga već 1517. opljačkali, a godine 1524. u požaru je izgorjelo 70 kuća u naselju.
Izgradnjom kule i utvrđenog naselja postavljena je urbana osnova današnjeg Kaštel Novoga; time je završen višestoljetni život podno Kozjaka, što je utjecalo na promjenu društvenih odnosa, a beneficij je izgubio svoj prvotni značaj. Naime, crkva sv. Marije od Špiljana prestaje biti župna crkva, potomci didića biraju tek klerika upravitelja beneficija, čije su zemlje, kao i crkva, izložene turskome pustošenju sve do sredine 17. stoljeća.
Uz novopodignuto naselje na obali, desetak metara od sjevernih seoskih zidina, nalazila se nekadašnja samostanska crkva sv. Petra od Klobučca, koju redovnici nisu više koristili, na koja je proteklih stoljeća u više navrata bila srušena i ponovo izgrađena.Nju je 1579. godine posjetio (dakle, neposredno nakon Ciparskog rata) veronski biskup Augustin Valier, u funkciji vizitatora. Iz njegova je izvješća razvidno da je zapuštena, s malo inventara, a svećenička odora bila je poderana. I dalje navodi kako je potrebno crkvu barem egzorcizirati, ako tako bude smatrao biskup, jer je bila proširena poslije posvete. Vizitator time aludira na proširenje crkve 1566. godine, koje je učinjeno angažmanom Gospine bratovštine (tom je prigodom postavljena spomen-ploča (luneta), koja je skinuta s crkve početkom 20. stoljeća). Natpis na toj ploči sačuvao nam je dosad prvi poznati spomen Gospine bratovštine u Kaštel Novome: Ovo nadodagne Templa bi naj priod Bratchie od Blaxene Gospe postavglieno, u vrime postovanog zuppana Simuna Vurchichia i sudaz gnegovih Viculina Descovichia i Lovrina Catalinichia 1566. g.
Nije isključeno da je ova bratovština osnovana još u potkozjačkome naselju i da se njezino djelovanje nastavilo preseljavanjem stanovnika u novo naselje uz obalu. Uostalom, indikativna je njezina prevladavajuća uloga prilikom proširenja crkve sv. Petra, dakle, samo četrdesetak godina nakon što su se preselili iz prvotnoga naselja podno Kozjaka. Iako se život stanovnika nastavio u novoutvrđenom naselju na obali, i dalje odlaze svetkovati Gospine blagdane u svetište podno Kozjaka, i to unatoč turskoj opasnosti, koja je bila najočitija nakon pada Klisa godine 1537. i Ciparskog rata, kada je granica s Osmanskim Carstvom povučena vrhovima Kozjaka. Dokumenti iz toga vremena svjedoče o stalnim graničnim sukobima s Turcima te opisuju stradanja stanovništva, nasilja, otmice, haranja polja.
Štoviše, Augustin Valier je u ožujku 1579. godine zatekao ovo Gospino svetište bez ikakvih kipova i slika te oštećena krova i otvorenih vrata… To upućuje na činjenicu da je prilikom turskih provala crkva bila izložena pustošenju, pa su se euharistijski predmeti za bogoslužje u svetištu donosili iz župne crkve sv. Petra.
No s preseljenjem stanovništva nastavljen je običaj biranja upravitelja beneficija Blažene Djevice Marije (Stomorije) među potomcima nekadašnjih utemeljitelja. Prilikom njegova izbora često je bilo i sukoba među izbornicima beneficija. Stoga je mletačka vlast odredila zapisničare tijekom izbora, a svaki član obitelji potomaka imao je pravo glasa (dakle, muški i ženski potomci). Godine 1619. evidentirano je 677 osoba u zapisniku (u kaštelanskim naseljima te Drveniku i Vranjicu) koje su imale pravo glasa, odnosno koje su mogle birati upravitelja beneficija Gospe Stomorije.
Istodobno, upravitelj beneficija još uvijek je održavao stari običaj pod nazivom didišćina, kada bi na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije služio sv. Misu i poslije ručkom častio didiće kao i ostali pristigli narod.
Prvi spomen slike u crkvi Blažene Djevice Marije potječe iz godine 1640., a vizitator navodi da je riječ o paupere icone, tj. siromašnoj ikoni. Nismo sigurni je li riječ o današnjoj slici Gospe Stomorije.
Svetište je obnovljeno tek nakon završetka Kandijskog rata godine 1669., kada je prestala neposredna turska opasnost za kaštelansko područje. Za vrijeme trajanja rata, 1645.-1669. godine, Kaštel Novi podnio je velike ljudske gubitke: 134 poginula i zarobljena navodi tadašnji župnik don Vicko Hrelja.
Crkva Blažene Djevice Marije već je godine 1710. Popravljena i proširena na istok, tj. dodana joj je četvrtasta apsida, u kojoj je smješten oltar. Godine 1726. biskupska vizitacija nalaže da se dvorište oko crkve Gospe Stomorije ogradi zidom, kako u njega ne bi ulazile životinje, te na prozore svetišta postave rešetke. Crkva Gospe Stomorije potpuno je obnovljena godine 1744. Na crkvu su tijekom obnove postavljeni novi nadvratnici i natpis nad pročelnim vratima: BVDI POHVAGLIEN ISUS I MARIA – MDCCXXXXIV.
nastavlja se…
Dr. Mladen Domazet, Izvor: Crkva u svijetu