Na današnji je dan po drugi put pronađena sveta glava Ivana Krstitelja te je stoga prema rimskom martirologiju, ovaj pretposljednji dan kolovoza odabran za spomen na mučeništvo nakon Marije i Josipa, najbližeg Isusova rođaka Ivana Krstitelja.
Istog onog Ivana koji je za sebe kada su ga svi uzdizali na veličinu božanstva, kazivao da nije dostojan odriješiti ni remenja na obući Onoga koji će doći nakon njega. Poniznost ove rečenice, bila je putokaz njegova života, a jedini cilj Isus Krist.
Ni smrt se Krstiteljeva nije odveć razlikovala od života, ista poniznost, „samo“ trpljenje veće. Poznati su nam svetopisamski izvještaji o njegovu pogubljenju; o činu zlom omamljenih bezbožnika govori nam sv. Marko, sv.Matej i sv. Luka, no malo je poznato da je i rimski povjesničar Josip Flavije oko 90. godine pisano posvjedočio kako je Herod pogubio „tog Ivana zvanog Krstitelj jer je bio dobar čovjek i Židove poticao na nastojanje oko kreposti, zapovijedajući im da se među sobom vladaju pravedno a prema Bogu pobožno i tako se očiste“. Osim toga, on točno navodi da je Ivan bio zatvoren u tvrđavi Meheront, današnji Mukawer, a razlog je uhićenja ležao u “strahu da toliki ugled toga čovjeka ne bi njegove podanike naveo na otpad”
I mi ćemo ukratko ponoviti jednu od najdramatičnijih scena Svetog Pisma.
Herod je bio zapovjedio da uhvate Ivana i da ga, svezana u lance, bace u tamnicu, zbog Herodijade, žene svoga brata Filipa, koju bijaše uzeo za ženu, jer mu je Ivan govorio: ‘Nije ti dopušteno imati ženu svoga brata.’ Zato ga je Herodijada zamrzila i htjela ubiti, ali nije mogla. A Herod se bojao Ivana. Znao je da je pravedan i Bogu posvećen čovjek i zato ga je štitio. Kad bi ga slušao, odmah bi se zbunio, ali bi ga ipak rado slušao.
No, dođe zgodan dan, kad Herod o svom rođendanu priredi gozbu svojim velikašima, visokim časnicima i galilejskim prvacima. Uđe Herodijadina kći te je tako plesala da se svidjela Herodu i gostima. Kralj reče djevojci: ‘Išti od mene što god hoćeš, i dat ću ti.’ I zakle joj se: ‘Dat ću ti što god zatražiš od mene, pa bilo to i pol moga kraljevstva.’ Ona iziđe te reče svojoj majci: ‘Žto ću tražiti?’ – ‘Glavu Ivana Krstitelja,’ odgovori ona. Vrati se odmah žurno kralju i zatraži: ‘Hoću da mi odmah daš na pladnju glavu Ivana Krstitelja.’ To ražalosti kralja, ali zbog zakletve dane pred gostima ne htjede je odbiti. Kralj odmah pošalje krvnika i naredi mu da donese Ivanovu glavu. Ovaj ode, odrubi mu glavu u tamnici, donese je na pladnju i dade je djevojci, a djevojka svojoj majci. Kad to čuše Ivanovi učenici, dođoše i uzeše njegovo tijelo te ga položiše u grob” (Mk 6,17-29).
Čitajući ovaj Markov izvještaj možemo se diviti hrabrosti čovjeka koji je cijeli svoj život ulagao u svoj duh, živeći po pustinjama, hraneći se skakavcima, obučen u devine kožuhe. I onda su, kao što bi to i danas većina činila, Ivana smatrali ludim. Vjerojatno je izazivao i podsmijeh kad bi ga onako odjevenog slučajno ugledali. No kada se počeo obraćati ljudima, znajući da se približio čas Isusova trogodišnjeg djelovanja, u vrlo kratko vrijeme je skupio oko sebe ljude koji su ono čuđenje zamijenili poštovanjem. poštovanjem kojeg od klanjanja dijeli tanka granica. Ivana su počeli častiti kao Onoga koji tek treba doći.
Nije to svetog pustinjaka nimalo zanijelo, već dapače još je usrdnije zborio kako Spasitelj tek ima doći. Od kreposti kojom je bio darovan ni u jednom se času nije odvojio, niti se uzoholio svojom „važnošću“ među ljudima i pred Bogom kojega je u Jordanu krstio. Kada je Krist došao, Ivan je znao da je njegovo vrijeme da ode. Zato je sada jasno što je mislio kada je rekao da je njegovo da se umanjuje a Kristovo da se povećava. Ivana su pogubili odrubivši mu glavu, a čovjeka u Kristu razapeli na visinu križa.
Na dan kada se prisjećamo velike poniznosti Ivana Krstitelja i strašne smrti koju je podnio za Krista, zamislimo se nad svojim životnim putima, i pokušajmo iz srca maknuti sve idole, a na njihovo mjesto staviti sve one svece mučenike, napose sv. Ivana kao uzore.
Ivanu nikada nije bio vlastiti život na prvom mjestu, riječ ego nije postojala u njegovu rječniku, živio je za druge, i tolike je Božjom pomoću obratio. Od nas Bog ne traži da budemo identični ovom svecu, to i ne možemo biti, traži nas da se kroz njegovu patnju i smrt ohrabrimo, jer današnje vrijeme sa sobom nosi kušnje koje izgledaju nepremostive.
Ivan Krstitelj, iz obijesti ovog svijeta ubijen, svjedoči nam i danas da nijedna kušnja nije jača od Božje pravde, zato se nemojmo bojati, već trpljenje hrabro podnosimo, a zlu vjerom prkosimo. Samo tako ćemo doći na onaj isti put kojim se vodio Krstitelj, put sa krajnjim ciljem, u Kraljevstvo sa Isusom Kristom.
Izvor: www.zupa-gospeodzdravlja.com
