Koliko puta moram oprostiti svome bratu? Sedam puta?“ „Ne sedam puta nego sedamdeset i sedam puta,“ glasi odgovor Isusova na pitanje apostola. Drugim riječima: Uvijek i uvijek iznova moramo praštati. Uvijek praštati!
To je jasan govor koji postavlja visoki zahtjev, jer opraštati nije lako. Kada se s nekim netko ružno poigrao i gadno se ponašao i odreći se podmirenje koje nam drugi duguje nije lako. Bez opraštanja i spremnosti na opraštanje ljudsko društvo i zajednički život s drugima na dugi rok ne bi bio moguć.
Znamo da se danas mnogi brakovi i obitelji se lome, i to često nakon malo godina nakon zajedničkoga života. Razlog leži u nespremnosti praštanja. Bračni savjetnici govore o takozvanom nedostatku frustracijske tolerancije kod mladih bračnih parova. Drugim riječima: Mnogi ljudi nisu spremni osjećaj nezadovoljstva s bračnim parom izdržati. Kod prve veće krize oni lome štap i napuštaju brak. Oni ne mogu jednostavno mimoići uvredu. Oni ne mogu oprostiti ni zaboraviti.
Što je razlog te nepomirljivosti? Možda je ne često razlog prevelika vlastita nadutost kada svaka uvreda je neoprostiva kao povreda osobnog veličanstva. Ali i preveliko očekivanje igra ulogu. Mnogi očekuju tajno mnogo od drugoga. Ljubazno ispunjenje svih želja, pripraviti raj na zemlji, da je on princ, a ona princeza. Naravno da je razočaranje već programirano. Prinčevi i princeze se nalaze samo na televiziji.
Svi smo građani zemlje ljudi od krvi i mesa, sa svim uglovima i čoškovima, ružnim manama, ograničenjima i privlačnosti grijehu. Živjeti jedni s drugim dobrim djelom znači: Jedan drugoga podnijeti, jedan drugoga izdržati s onim što drugome nije po volji, što je teško, nesnosno, smeta i boli. „Podnosite se međusobno i praštajte jedan drugome, ako jedan drugome imate što predbaciti.“ Sigurno u braku nije sve crno, nego oblaci dođu i kad sunce sije ali ne ostaju trajno. Ponovo apostol Pavao izriče ovu opomenu ili bolje rečeno dobar savjet, ovo zlatno pravilo zajedničkoga života. Možda može na dulje vrijeme u srce donijeti spremnost opraštanja koje je nužno.
„Oprosti nam duge naše kao što mi praštamo našim dužnicima“, uči nas Isus moliti. Kod svakoga Očenaša se sjećamo da smo i mi sami dužnici Božji i dnevno živimo od njegove darežljivosti i dobrote. Mi smo Bogu dužni, jer daleko zaostajemo za onim što smo mogli biti i za što nas je Bog pozvao. Mi smo griješni jer smo mnogima mnogo ostali dužni. Ako očekujemo od Boga trajnu obzirnost, tada je pravo i pošteno da mi ne budemo sitničavi prema našim dužnicima već se trudimo oko darežljivosti i velikodušnosti . Isus čak kaže da je to mjerilo po kojem ćemo jednom biti suđeni. Tko ne oprašta od svega srca svome bratu ne smije očekivati oproštenje i milosrđe od Boga.
U usporedbi o nemilosrdnom dužniku Isus jasno kaže: Svom dužniku je ponajprije Gospodar oprostio ogroman dug od deset tisuća talenata, a tada on obasut milosrđem svog malog dužnika baca u tamnicu zbog sitnog duga. Tako nešto, kaže Isus, se ne dopada Bogu. Tko je nemilosrdan i nepomirljiv ne može računati na neograničeno milosrđe Božje. Spremnost na opraštanje nije sada i ovdje za nas od odlučujućeg značenja, nego je to također i za naš vječni život.
Uzmimo ponovno k srcu, i ono na što nas u današnjem čitanju upućuje mudra Sirah: „Misli na svršetak i ostavi se neprijateljstava . Misli na zapovijedi i ne mrzi svoga bližnjega. Misli na savez sa Svevišnjim i oprosti grijehe. Oprosti bližnjemu nepravdu tada će i tebi ako moliš biti oprošteni tvoji grijesi .“
Don Luka Vuco
