Obredi Velikoga petka usredotočeni su na razmišljanje o Isusovoj muci i smrti na križu koja je bila cijena našega spasenja. No ova smrt nije imala za protagoniste samo ljude koji su razapeli Sina Božjega, nego je glavni protagonist bio sam Bog, ma koliko u trenutku umiranja djelovao nemoćno i nezaštićeno. Štoviše, dok je svjetina koja ga ja razapinjala išla za njim na Kalvariju i nesvjesna da razapinje Boga, Božji Sin je pak bio daleko svjesniji njihove opačine.
Dok su ga smatrali nemoćnim, on je ipak bio miran znajući međutim da je zaštićen Očevom prisutnošću. Dok oni nisu znali ni prave uzroke, ni razloge, ni učinke njegove smrti, on je vrlo dobro znao zašto umire, te je zato mirno prihvatio osudu. Za njih je to bila časovita odlika, hir narodnih vođa i starješina, jedna od tolikih žrtava koje svakodnevno padaju iskorištene u dnevnopolitičke svrhe, a on je znao da njegova smrt nije bila slučajnost, nego svojevrsna neminovnost nagoviještena u Pismu, jer je Bog dobro znao kako će se ljudi odnositi prema njemu kad se utjelovi u ljudskom životu i povijesti. Ali time što je u tom događaju tragičnost ljudske drskosti dosegla vrhunce, tim veća se u tome pokazala snaga Božje ljubavi koja svjesno prihvaća smrt, te joj se podlaže, kako bi nakon toga izvojevala pobjedu. Ulazeći u svijet ljudi, znao je što ga čeka, ali nije se mogao odreći svoje ljubavi prema čovjeku.
Sveti Ćiril Aleksandrijski, tumačeći Ivanovo Evanđelje, tumači i opis Isusove smrti, pokazuje, međutim, kako njegova smrt nije beznadno umiranje, nego umiranju s povjerenjem u Božju svemoć kao ispunjenje spasenjskog plana. Njegova smrt bila je predanje Ocu i u ovom presudnom trenutku, kao što je se potpuno predavao i do tada: „Nakloni, dakle, glavu: to se redovito događa onima što umiru, jer živci prestaju djelovati u trenutku u kojem duh, to jest duša koja drži tijelo, odlazi. Ali Evanđelist je to izrazio neuobičajenim izrazom. Štoviše, dodao je i ‘predade duh’, izraz koji također nije izvan našeg načina govora. Tako se izražava svijet kad želi reći da je netko izdahnuo i umro. Ali čini se da presveti Evanđelist to kaže svjesno i poradi posebnog plana, ne samo da je umro, nego da je predao duh, to jest da ga je predao u ruke Očeve, prema onom što je sam rekao glede toga.“
No Isusovo umiranje nije bila tek samo jedna pojedinačna smrt, nego smrt koja je imala i ima učinka i na svakog onog tko se njemu pritjelovio, te će stoga sveti Ćiril reći da je snaga i značenje tih riječi bila za nas početak nove nade, te nastavljajući produbljuje misao: “Predade, doista, svoju dušu u ruke Očeve kako bismo i mi, počinjući u njoj i po njoj, imali jasnu nadu, vjerujući tvrdo i uvjereni da, nakon što i sami doživimo tjelesnu smrt, budemo u rukama Božjim i u stanju mnogo boljemu od onog koje smo imali dok smo bili u tijelu. Zato nam mudri Pavao piše da je bolje umrijeti i biti s Kristom.“
A Kristova pobjedna smrt kojom je on uništio smrt zasvagda temelj je naše nade u pobjedu nad smrću. Upravo zato je i prihvatio umrijeti, jer je namjeravao uništiti smrt i osloboditi ljudski rod njezina ropstva, što lucidno ističe sveti Ćiril: „Doista, kao što je bio među mrtvima ne za sebe samoga, nego za nas, kako bi nam bio vodič u život vječni, nakon što je po smrti srušio vladavinu smrti, tako je uzeo na svoja leđa križ koji smo mi trebali nositi, osuđujući u sebi samome osudu koja je dolazila od Zakona, kako bi potom svaka zloća sebi začepila usta, kako pjeva Psalmist, od trenutka u kojem je osuđen za grijehe svih onaj koji nije grijeha počinio. Stoga to što je Krist ispunio, donijet će ne malu korist našim dušama, kao model snage i pobožnosti. Doista, nećemo dostići savršenstvo dobra i potpuno jedinstvo s Bogom ako ne pretpostavimo njegovu ljubav zemaljskom životu, i ako se ne budemo htjeli hrabro boriti za istinu, kad nas okolnosti na to zovu.“
Kao što se Božji Sin sa svime što ga je čekalo svjesno susreo, tako je i nama ostavio jamstvo da se i za nas neizbježnost smrti može pretvoriti u smrt s povjerenjem u Oca. Učimo se stoga od Krista Gospodina predavati sebe u ruke Očeve, kako bismo i sami pobijedili smrt, te kako bismo nakon smrti prešli u život. Slijedimo primjer svoga raspetog Gospodina, jer svi koji u njemu umiremo, u njemu ćemo i živjeti. Neka se ureže jasno u našu svijest da je Bog na križu umro za nas, kako bismo mi živjeli slobodni od smrti. Ne dopustimo da grijeh dotakne naš milosni život, jer dodir grijeha, dodir je smrti. Radije se držimo križa Gospodinova, po kojem nam Raspeti daruje spasenje uništavajući našu smrt zasvagda i uvodeći nas u život vječni, kao što je u petak svoje muke i smrti uveo raskajanog razbojnika.
Don Ivan Bodrožić
