Misionar iz Južne Amerike pripovijeda kako ima poteškoća sa svojim još neizgrađenim vjernicima koji se daju zavesti putujućim iscjeliteljima. U selo dođe curandero (iscjelitelj) koji uz (kršćanske) molitve nudi ozdravljenje svakom bolesniku koji čvrsto uzvjeruje. I onda je razumljivo: ako netko ozdravi, zasluga je curandera. A ako ne ozdravi, sam si je kriv, jer nije imao dovoljno čvrstu vjeru.
Slično je svjedočanstvo iz Konga. U toj državi se plaća od 10 dolara mjesečno smatra izvrsnim primanjem i tko je prima, smatra se sretnikom. Pa ipak, kada neki iscjelitelji zakupe cijeli stadion i naplaćuju ulaznice 5 dolara za ozdraviteljske seanse, stadion je prepun… Reci ljudima da liječiš i ne boj se da nećeš imati sljedbenika… Usuđuje li se tko poneke naše seminare usporediti s djelovanjem curandera? Ne znam. Da neke stvari ipak nisu u redu svjedoči i potreba da se izda određeni naputak glede toga pitanja. Naime, Kongregacija za nauk vjere izdala je još 14. rujna 2000. Naputak o molitvama kojima se od Boga moli ozdravljenje. Dokument je potpisao tadašnji predstojnik kardinal Ratzinger. Ako je ponavljanje majka mudrosti, za ovaj se dokument to svakako može reći. Naime, gotovo je nevjerojatno kako se u nekim slučajevima temeljna načela, osnovna pravila i ključne odredbe uvijek iznova moraju ponavljati, i to onima koji bi ih trebali dobro poznavati i dosljedno obdržavati. Donosimo stoga prikaz ovog dokumenta, a zainteresiranima bi svakako bilo dobro pročitati cijeli dokument, jer je kratak, jezgrovit i iznad svega jasan.
Ovaj kratki dokument ima dva dijela. U prvom donosi doktrinarne vidike a u drugom disciplinske odredbe u deset članaka. Nakon što prikažemo oba dijela donijet ćemo nekoliko vlastitih zaključnih misli.
1. Doktrinarni dio
Smisao i vrijednost bolesti i ozdravljenja u ekonomiji spasenja. Starozavjetni pisci nisu mogli do kraja razumjeti zašto i pravednik trpi, pa su vjerovali da je bolest kazna za grijeh. Tek se u Jobovoj knjizi patnja pravednika smatra kušnjom. Isus izričito govori da bolest ne mora nužno biti posljedica grijeha. Nadalje, propovijedanje Isusa i, kasnije, apostola povezano je s čudesima, poglavito s ozdravljenjima. Pa ipak, Krist od sebe nije odgurnuo patnju i gorku smrt, nego ih je, zajedno sa svojim uskrsnućem, uključio u svoje djelo spasenja… Međutim – a to je ključno u ekonomiji spasenja! – “U Kristovu križu trpljenjem se nije samo dovršilo otkupljenje nego je otkupljena i sama ljudska patnja. (…) Izvršujući djelo otkupljenja po patnji, Krist je također ljudsku patnju uzdigao na razinu otkupljenja. Stoga i svaki čovjek u osobnomu trpljenju može postati sudionik otkupiteljske Kristove patnje.” Prema tome, Kristova ozdravljenja bila su u funkciji naviještanja Kraljevstva Božjega, a ne sama sebi svrhom. Zato za kršćane bolest i trpljenje nisu kazna za grijeh niti bi bila znak Božje nenaklonosti. Naprotiv, po bolesti i patnji kršćanin sudjeluje u Kristovom spasiteljskom djelu, da bi s Kristom bio i proslavljen.
Čežnja za ozdravljenjem i molitva da bi se ono zadobilo. Molitva za ozdravljenje je i legitimna i ljudska, pod uvjetom da bolesnik želi prihvatiti Božju volju. I Sveto pismo donosi mnogostruke primjere upravo takve molitve, pogotovo u psalmima. Mnogi su se bolesnici obraćali Isusu moleći za ozdravljenje, a on bi te molbe rado uslišavao, ukoliko su bile povezane s vjerom. Takva je molitva prisutna i u Crkvi. Dokument podsjeća da prije svega postoji sakrament “napose određen za potporu onima koje kuša bolest: to je bolesničko pomazanje”. Isto tako u Blagoslovima Rimskog obrednika ponuđeni su različiti tekstovi molitava za ozdravljenje. U isto vrijeme dokument naglašava da sva ova sredstva Crkve nipošto ne trebaju isključivati prirodna, dakle, medicinska sredstva liječenja.
Dar liječenja u Novom zavjetu. Novi zavjet svjedoči kako je u apostolskom naviještanju bio naglašen dar liječenja. Štoviše, u 1 Kor 12 govori se o darovima “karizmama” liječenja koji su imali neki vjernici. S druge strane u Jakovljevoj poslanici govori se o starješinama koji mole nad bolesnikom mažući ga uljem. Tu se ne radi o čudesnom ozdravljenju. Te molitve uključuju i duhovni i tjelesni učinak.
Molitve za ozdravljenje u predaji. Crkveni oci preporučuju molitvu za ozdravljenje. I u starodrevnom sveopćoj molitvi bogoslužja Velikoga petka moli se za zdravlje. Slične molitve nalazimo i u istočnim obredima bolesničkog pomazanja.
“Karizma ozdravljenja” u današnjima prilikama. Dokument izričito tvrdi kako je u povijesti Crkve i poslije apostola bilo svetih čudotvoraca. Dokument ističe: “Pa ipak, tzv. ‘karizma liječenja’, o kojoj je danas potrebno dati neka doktrinarna objašnjenja, ne ulazi u red tih čudotvornih pojava. To je pitanje vezano uz posebne molitvene sastanke, organizirane da bi se zadobila čudesna ozdravljenja među prisutnim bolesnicima, odnosno uz molitve za ozdravljenje na svršetku euharistijske pričesti, s istim ciljem”.
Istina je da Crkva prihvaća ozdravljenja vezana uz molitvena mjesta (npr. Lourdes, sv. Jakov u Camposteli, sv. Martin u Toursu i sl.). Legitimno je, dakle – poštujući liturgijske propise – slaviti misu za bolesnike kao druga redovita bogoslužja i pučke pobožnosti u svetištima, ukoliko molitva za ozdravljenje nije jedini sadržaj. Na koncu dokument zaključuje:
“Na molitvenim sastancima, priređenima kako bi se molilo za ozdravljenje, bilo bi neutemeljeno pripisati ‘karizme liječenja’ nekoj kategoriji sudionika, primjerice, voditeljima skupine. Ne preostaje ništa drugo doli pouzdati se u slobodnu volju Duha Svetoga koji pojedincima daje posebni dar liječenja da bi očitovao snagu milosti Uskrsloga. S druge strane, ni najintenzivnijim se molitvama ne zadobiva ozdravljenje od svih bolesti. Tako sv. Pavao mora naučiti od Gospodina: ‘Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje’ (2 Kor 12,9), a trpljenja koja treba iskusiti mogu imati smisao da ‘u svom tijelu dopunjam ono što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu’ (Kol 1,24)”
2. Disciplinske odredbe
Svaki vjernik može moliti za ozdravljenje, ali priliči da ih u crkvi predvodi zaređeni službenik (čl. 1). Liturgijske molitve za ozdravljenje su one koje su uvrštene u liturgijske knjige odobrene od nadležne crkvene vlasti, inače su neliturgijske (čl. 2). Liturgijske molitve za ozdravljenja slave se prema Redu blagoslova bolesnika Rimskoga obrednika, a prilagodbe toga obreda spadaju na Biskupske konferencije (čl. 3), dok dijecezanski biskup može izdati norme o liturgijskim slavljima za ozdravljenje, kojih se sudionici takvih slavlja moraju pridržavati a dopuštenje za svako pojedino takvo slavlje mora biti izričito, čak ako u njima sudjeluju biskupi i kardinali (čl. 4).
Neliturgijske molitve za ozdravljenje (npr. molitveni susreti ili čitanje Božje riječi) trebaju biti pod nadzorom mjesnog ordinarija, pri čemu se u neliturgijska slavlja ne smiju ubacivati elementi već spomenutih liturgijskih slavlja. Nužno je, također, izbjegavati svaki oblik teatralnosti i histerije (čl. 5). Upravo zbog toga treba podvrgnuti nadzoru dijecezanskog biskupa korištenje sredstava društvenog komuniciranja na takvim susretima (čl. 6). Izuzimajući slavlja za bolesne koje predviđaju liturgijske knjige (npr. misa za bolesne, slavlje bolesničkog pomazanja pod misom), ne smiju se uključivati u slavlje euharistije ni liturgijske ni neliturgijske molitve, ali se, naravno, u molitvi vjernika smiju uključiti nakane za ozdravljenje bolesnika. (čl. 7).
Nadalje, služba egzorcizma mora se vršiti u strogoj ovisnosti o mjesnim biskupu obdržavajući crkvene norme i propise. Najstrože se zabranjuje uključivanje molitava egzorcizma u euharistijsko slavlje ili slavlje sakramenata i Časoslova (čl. 8).
Voditelji slavlja za ozdravljenje (liturgijskih i neliturgijskih) trebaju bdjeti oko ozbiljne pobožnosti i razboritosti, a moguća ozdravljenja trebaju podvrgnuti sudu mjerodavne crkvene vlasti. (čl. 9).
Biskupi imaju dužnost intervenirati svaki puta kada se u slavljima za ozdravljenje krše liturgijski propisi i disciplinske odredbe. (čl. 10).
3. Zaključne misli
Zdravlje – najveće bogatstvo? Ozdravljenja koje je činio Krist i apostoli, uvijek su bila znakdolaska kraljevstva Božjega. Tako je to bilo i sa svim svetim čudotvorcima. Ona nisu nikada sama sebi svrhom. Pogledajmo: nije li u Palestini Isusovog vremena bilo puno više bolesnika koje Isus nije ozdravio (jer nisu došli do njega) nego onih koje jest ozdravio? Nije Isus došao s jedinim poslanjem da liječi. Kada bi to bilo tako, onda bi bili u pravu oni koji su mu se rugali dok je bio na križu: 42“Druge je spasio, sebe ne može spasiti! Kralj je Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo povjerovati u nj! 43Uzdao se u Boga! Neka ga sad izbavi ako mu omilje! Ta govorio je: ‘Sin sam Božji!’” (Mt 27,42-43) Isusova čudesa su bila, dakle, znakovi, zato je on uvijek tražio vjeru. U tome smislu evanđelja češće govore, da su mnogi povjerovali u nj, kada su vidjeli znakove i čudesa.
Smisao i vrijednost patnje i supatnje. Iako je liječio bolesti, Isus je sam prihvatio patnju i smrt. U tome smislu i Pavao daje jasno svjedočanstvo. Nakon što mu je Bog dao izvanredne milosti, Pavao je molio da bude oslobođen neke svoje nevolje koju on naziva “trn u tijelu, anđeo Sotonin”. Međutim, Bog mu odgovara: “Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje” (2 Kor 12,7-9). Pavao dalje razvija tu misao pišući Kološanima: “Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu” (Kol 1,24). Konačno, Mi smo subaštinici Kristovi po tome “kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo (Rim 8,17). Prema tome, kršćanin, Kristov učenik, prihvaća patnju i nevolju kao onaj križ kojega nam Isus daje nositi. Insistirati na ozdravljenju i jedino na ozdravljenju znači da nismo razumjeli niti bit Kristovog spasiteljskog djela, niti svoje poslanje u svijetu. Mi molimo za ozdravljenje, ali nam je u isto vrijeme pred očima Kristova riječ: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga” (Mt 16,24-25).
U ime Isusovo. Apostoli su se čuvali toga da ih ljudi smatraju velikima i moćnima. Ta oni su sve činili u Isusovo ime svjesni da su sami tek slabi i grešni ljudi. Nakon što su Petar i Ivan ozdravili čovjeka hroma od rođenja, Petar je odmah rekao: “Izraelci, što se ovomu čudite? Ili što nas gledate kao da smo svojom snagom ili pobožnošću postigli da ovaj prohoda?” (Dj 3,12). Odmah su im zatim navijestili Isusa raspetoga i uskrsloga. Drugom su zgodom u gradu Listri lakovjerni ljudi htjeli častiti Barnabu i Pavla kao Zeusa i Hermesa, apostoli su ih jedva sklonuli da toga ne čine: “Ljudi, što to radite? I mi smo smrtnici, baš kao i vi!” (Dj 14,15). U našem (svećeničkom) djelovanju izuzetno je važno naglašavati – ne tek deklarativno! – da Bog sve čini, a da smo mi tek slabi i grešni sluge.
Dvostruka opasnost. Prva. Oholost je zvijer koja uvijek vreba. Nakon što su se vratili sa svog navjestiteljskog putovanja sedamdesetdvojica ushićeno rekoše Isusu: “Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!” No Isus im odgovara: “Ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.” Opasnost je da se Božji čovjek, pa i čudotvorac, ponese i uznese. Opasnost je da oni koji predvode molitve za ozdravljenje budu poneseni svojom “slavom” te da ih njihovi “obožavatelji” počnu “slaviti”. Veli Pismo: “Ne nama, o Jahve, ne nama, već svom imenu slavu daj!” (Ps 115,1). Druga je opasnost da oni koji dolaze na takve susrete traže isključivo i jedino zdravlje, te da im baš i nije stalo do kraljevstva nebeskoga. Prisjetimo se primjera iz Ivanova evanđelja. Isus je umnožio kruh i ribe i mnoštvo ga je htjelo za kralja. Isus se povukao i pojavio na drugoj strani jezera. Mnoštvo ga je međutim preteklo. Izvješćuje Ivan: “Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: ‘Učitelju, kad si ovamo došao?’ Isus im odgovori: ‘Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati’” (I 6,25-27). Isus se, dakle, bio ražalostio što su ga ti ljudi tražili samo zbog toga da bi opet imali kruha, a ne zato što bi slušali njegovu riječ i tražili kraljevstvo Božje.
Zaključimo. Ljudi u svojoj nevolji traže lijeka svojim bolestima i “hvataju se za slamku”. Molit ćemo s njima i za njih. Služit ćemo se svim sredstvima koja Crkva predviđa. Međutim, ako im “podilazimo” lažnim nadama i ako im neizravno šaljemo poruku da nam je od svega jedino važno ozdravljenje, ne izdajemo li evanđelje upravo mi, koji smo uzeli ključeve znanja? Ako u tome smislu pastiri vrludaju, što li će biti s ovcama? Stoga, bit će više nego korisno proučiti ovaj dokument i držati se njegovih odredaba.
Dr. Zvonko Pažin, župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu, Izvor: www.vjeraidjela.com/
