Otkad je ljudi i dokad će ih biti bit će i religije i traženja Boga. Tako povijest ljudske kulture govori kako je čovjek po naravi religiozno biće.
Čežnja za Bogom je upisana u svakom čovjeku. U njemu je upisano pitanje odakle dolazi svijet i kamo ide i koji je smisao našega vlastitog života i smrti. To ne znači da nas to pitanje automatski dovodi do cilja. Često ne dovodi ljude do pravoga Boga, nego krivih i bogova. Grci su poznavali 300 bogova i božica. Oni su boravili na velikaškom dvoru na Olimpu na kome je stolovao Zeus bog munje i groma kao i njegova zavidna žena Hera. Već je i antička filozofija priznavala primitivluk tih predodžbi. Ona je oblikovala božanstva na sliku svoju. Ksenofan je napisao: „Postoji jedan Bog čiji lik nije sličan mislima smrtnika.“ Neke religije su pokazivale svoje grozno demonsko lice. U neko godišnje doba Asteci u Meksiku su desetke tisuća ljudi žrtvovali na oltaru zmijskog božanstva. I u naše vrijeme ima mnogo krivih religija sekte koje dovode ljude u iracionalni svijet fantazije i često odvodi ljude u smrt kao što su primitivne religije Indije i okruženja.
Čovjek sam nije mogao naći Boga. Nepremostiva je provalija između vidljivoga i nevidljivog svijeta, između prolaznoga i vječnoga, između čovjeka i Boga. Tada se javlja biblijska objava,koja govori ljudima da je Bog izvor i cilj svih stvari, i da je on je najveća moć koja svime upravlja. To znači: Bog se otvara i izlazi iz svoje skrovitosti i saopćuje se svijetu i ljudima. On govori ljudima. Ponajprije židovskom narodu u Starom zavjetu preko proroka Abrahama, Izaka i Jakova i preko ostalih prororoka. Ti su proroci navijestili budućeg Mesiju i Otkupitelja svijeta i ustanovljenje novog i vječnog Saveza s Bogom ne samo s Izraelom nego cijelim čovječanstvom.
Proročko obećanje se ispunilo u riječima Isusovim: „Bog je tako ljubio svijet da je predao svog Sina da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ Isus Krist je konačnim predanjem Bogu u muci i križu objavio tajnu Boga. I on pokazuje da je Bog mnogo veći i fascinantniji, nego su ga ljudi zamišljali. On nije osamljeni Bog, nego Bog u zajedništvu razgovora i žive ljubavi, jedan Bog u tri božanske Osobe: Bogu Ocu, Bogu Sinu i Bogu Duhu Svetome. Sveto Pismo kaže da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku. U čovjekovo duhu postoje dvije moći: razum kojim nešto razumijemo i shvaćamo i volja koja ono što smo razumom spoznali prihvaća i želi ostvariti. Zato sveti Ivan kaže da je Bog Misao ili Riječ Očeva ljudima svjetlo. Kada imamo misao o nečemu, onda volja kao snaga pomaže da tu misao i ostvarimo. Primjerice imamo spoznaju dobra dijela, onda tu misao ili riječ volja ostvaruje u dobrom djelu. Bog Otac u svojoj Misli ili Riječi ima plan ljudskog spasenja i ta je Riječ Očeva snagom Duha Svetoga postaje tijelom, tj. utjelovila se Blaženoj Djevici Mariji po sili Duha Svetoga.
Zato anđeo Gabriel kaže da će Marija začeti tom snagom: „Duh Sveti će na te i sila će te Svevišnjega osjenit. Zato će čedo i biti sveto, Sin Božji (Lk 1, 14). Duh Sveti kao snaga ljubavi Božje čini da se Misao ili Riječ Očeva vidljivo ostvari u utjelovljenju u Djevici Mariji i cijelom životnom ljudskom putu Isusovom počevši od njegova krštenja, kad je sišao na nj dok se je krstio do darivanja Duha Svetoga apostolima po kojima Isus po Crkvi nastavlja djelo spasenja. U molitvi Anđeo Gospodnji molimo: „I Riječ je tijelom postala (utjelovila se) i prebiva među nama.“ Evanđelje je radosna vijest da sve tri božanske Osobe sudjeluju u našem spasenju. Bog je zajednica ljubavi i razgovora Oca, Sina i Duha Svetoga koji nas prima u svoju zajednicu. Nema ništa većega i divnijega od ljubavi Božje koja se dariva i daje nam snagu da i mi pretvorimo u djelu ono što Otac nama govori u Isusu Kristu, a Duh Sveti nam daje snagu da to i ostvarimo. Utjelovljenje Kristovo se naročito po svetim sakramentima nastavlja.
don Luka Vuco