„Žao mi je naroda, jer su već tri dana uza me, a nemaju što jesti. Otpraviti ih gladne neću, da ne klonu putem.“
Hranimo se svakodnevno. Danas mnogi pomno paze na svoju prehranu. Ne previše ovoga, ne premalo onoga. Sve mora biti uravnoteženo. Za sve postoje neki nutricionistički savjeti. Svi volimo čuti ovo je domaće, iz mog vrta i odmah je kao zdravo. No s čime hranimo svoje srce svoj duh. Ako toliko ulažemo u svoje tijelo zašto onda toliko zapostavljamo svoju dušu? Što je to domaće i zdravo što će nas dovesti u duhovnu ravnotežu? Samo Krist!
Svi imamo svoje duhovne nedostatke. Mnogi od nas su duhovno hromi, kljasti, slijepi, nijemi, sa mnogim drugim oštećenjima. Idemo za mnogima koji nam obećavaju da će nam se srce smiriti. Od nemila do nedraga smo u nekom trajnom traganju. No, svijet u kojem živimo kad vide te iste naše nedostatke tada nahrupe oko nas poput pijavica osobito kad osjete i vide da nam je najteže u životu. Ne dolaze oni tu da bi bili nam od pomoći da nas utješe. Oni dolaze da bi se uvjerili o našoj patnji koju onda znaju i produbljivati.
Krist dolazi k nama danas i staje pored nas. On želi biti pokretač našega zdravlja, našega duhovnog ozdravljenja. Pristupa nam u snazi suosjećanja. Supatnja s nama postaje dio njegova života. Žali za svakim od nas koji se svrstavamo za životarenje u nekim drugim rukavcima. Ustajalim barama samodostatnosti i zavaravanja. Poziv koji nam danas upućuje jest da sjednemo za njegov stol utjehe i nade. Stol obilja a ne mrvica. Gozbu nam je pripravio. Gozbu od pretiline, pretiline sočne i vina staložena. Na putu duha valja se hraniti zdravim i dobrim zato neka naš današnji adventski dan bude dan molitve posvećenja u pripravljenoj euharistijskoj gozbi koja je predokus neba i dolaska Kristova.
don Damir Bistrić
