Depresija? Pomanjkanje ljubavi? Vjere? Hm… Sve mi je itekako poznato… Danas svi gledamo one reklame tipa: Ja sam taj i taj, smršavio sam 20 kila. A pitate se zašto je to sada važno? I nije, ali ja sam osoba od 35 godina koja svako jutro – manje više – uspješno pobjeđuje depresiju. Nemoguće? Naprotiv, ova moja ispovijed vama je dokaz kako vjera može utjecati na “ozdravljenje”.
Već sada vidim lica nekih kad se spomene vjera. Šta ovaj filozofira? Meni nitko, pa ni Bog, ne može pomoći. Itd. Nisam osoba za koju bi rekli da „liže oltare“ u smislu neke nestvarne pobožnosti. Mislim da sam prosječno izgubljeni mladić.
Neću previše o sebi, samo u kratkim crtama – crtama koje otkrivaju barem dio onoga što je u meni. Dakle, potječem iz obitelji gdje je nasilje za mog biološkog oca bilo svojevrstan ispušni ventil, čak sport, moglo bi se reći, gdje je nakon cjelodnevnog izbivanja i ophođenja birtija ili “posla” dolazio doma i trenirao majku i mene kad mu nije bilo dovoljno negativnosti. Kroz život susreo sam se s nekim oblicima seksualnog i drugih oblika zlostavljanja. Čisto zbog toga su se neki zaigrali, a oni koji su trebali dignuti svoj glas, ignorirali su stvarne činjenice te, naravno, sve prekrili. Na poslu u Hrvatskoj da i ne pričam kako se po nekim firmama radilo…
Ljubav? Ha? Pa nisam baš siguran poznajem li i shvaćam li danas tu riječ voljeti? Ako krenemo od strane drugog ljudskog bića ta riječ mi je zbilja nepoznanica. No, Božju ljubav sam iskusio u toliko navrata da ni sam nisam svjestan koliko, zapravo, činjenica da sada sjedim i pišem ovaj tekst koji bi vas potakao na razmišljanje i ukazao Vam kako ima NADE, je iskaz Božje ljubavi, jer sam odavno trebao biti mrtav… po mojim planovima naravno.
Ljubav? Majka se trudila I vise nego je mogla da mi pruzi sve uz hrpu ograničavajućih faktora, odgajala me na kršćanski način. Bio sam aktivan u Crkvi, ministrirao sam za vrijeme osnovne škole i vjera u Gospodina mi je davala snage da izdržim taj dio križa u djetinjstvu moga života. Ali, ipak je sve to ostavilo neke posljedice koje će u srednjoj školi preko alkohola, trave, duhana i još poneko opojno sredstvo doći do izražaja i pokazati mi neke druge puteve.
Sa djevojkama nisam imao neke sreće, a i polako sam se počeo udaljavati od Gospodina i više se hraniti negativnim osjećajima koji su imali povećavajući učinak na moje depresivno stanje.
Depresivno stanje se dalje nastavljalo kroz fakultetsko obrazovanje gdje u jednom trenutku, od mene kao osobe koja upisuje dva fakulteta te uspješno polaže ispite, dolazim u stanje gdje kao beskućnik spavam u autu. Kako se to dogodilo? Jednostavno. Jednostavnije nego što možete zamisliti. Dugogodišnja propala veza koja je bila okrunjena zarukama je završila na način da se osoba koju sam volio potajice bavila najstarijim zanatom. To je vrijeme bilo ispunjeno hedonizmom, alkoholom, travom, bijegom od Boga i završilo pokušajima samoubojstva… U cijelom tom procesu više puta sam se pokušavao vratiti Bogu i konstanto se svađao s njim i ljutio na njega jer mi stalno nešto oduzima, ne daje mi bar mrvu ljubavi i sreće, mrvu mira u glavi… Nisam više imao volje ni snage disati. Svaki je dan u mojoj glavi bio isti, iako sam bio okružen ljudima koji su se trudili pomoći mi, a upoznao sam ih kroz školovanje i rad. I dalje sam se ja, onako po svome, prkosno i prepotentno inatio sreći i miru u Gospodinu.
Nazovimo ovo kratkim crtama mojih problema. One lijepe stvari koje sačinjavaju život, kao što znate ili pretpostavljate, nisam baš ni primjećivao. Niti sam to želio primijetiti. A gdje se dogodila prekretnica? Slikovito. Prilikom posljednjeg pokušaja oduzimanja života kojeg mi je Bog nesebično darovao. Sekundu prije nego što ću se riješiti svojih muka, zazvonio je telefon koji me na trenutak odvojio od mojih namjera… Taj poziv bio je poseban, javio sam se zato što sam osobi koja me nazvala bio zahvalan za puno toga. Toga trena jednostavno mi nešto je govorilo da se javim. Taj poziv bio je prekretnica. Božji prst.
Danas sam Bogu zahvalan što me je „samljeo“. Dopustio je iskušenje – da padnem skroz nisko da bi me ponovno izgradio i pripremio me na ono što me je dalje u životu čekalo. Ali, tu priča ne završava. Tu borba tek počinje. I dalje je bilo depresivnih stanja, ali počeo sam se vraćati Bogu svaki dan i osvješćivati si tko je On za mene. U molitvi i duhovnim obnovama našao sam svoj mir. Kako sam se počeo polako vraćati Gospodinu, moj život je započinjao imati smisla, unatoč nekim većim životnim tragedijama, pa i onda kad je moja ljudska slabost dolazila na vidjelo.
Dogodilo se još mnogo negativnih stvari, ali najupečatljivija je ona koja me opet prelomila je ta da je moju majku Gospodin pozvao k sebi nakon bitke s rakom. Vjerujem da joj je gore povio zemaljske rane po njenoj vjeri i spremnosti jer ide k Njemu u zagrljaj. To je bila još jedna prekretnica moga života.
Tko sam ja danas? Najprije, preselio sam se u drugu zemlju, pronašao u tome svoj duhovni mir, a najvažnije od svega jest da sam ŽIV.
Putnik sam koji traži Ljubav, jednu ljubav sam našao u Gospodinu te njega molim za obitelj i zemaljsku ljubav. Zaljubljen sam, iako ne znam kako to iskazati osobi koju volim jer nikad nisam osjećao tako nešto iskreno i čisto u prijašnjim vezama.
Depresija? Da, zakuca na vrata kada stvari krenu loše, ali moj Bog je jači od depresije i mene samog. Borio sam se protiv njega dok me nije slomio i ponovo izgradio jer On je Ljubav, on ne zna mrziti. On jedino uči kako ljubiti. Patnja, bol i depresija, kao i samo zlo, dolazi od ljudi i pale grešne naravi, a ne od Boga. Spomendan Sv. Valentina je blizu – zaštitnika zaljubljenih. Volite jedni druge kao što Gospodin vas voli! Jer, jedino tako možemo pobijediti zlo kojem su glavni motivi novac, prestiž, samoljublje i borba protiv obitelji.
Sestro, brate, ako i danas imaš crne misli, nadam se da ti je ovaj tekst pomogao, jer Bog te voli, nisi sam(a). Ima nas još ranjenih, a naše rane su snaga da volimo još više i iskrenije. I da shvatimo da Isus Krist u svemu ima zadnju riječ.
Duhovnost.net
