Ovo vrijeme u kojem živimo vrijeme je tupih savjesti. Toliko su nam otupila osjetila duše da smo se uljuljali u vlastitu laž i trajno je guramo kao istinu.
Odjednom je nestalo grijeha. Mnogi će duhovnici praviti svoje vlastite analize. Umjesto o grijehu tepat će mnoštvu i gladiti njihov ego sa propustima, manama, nedostacima. Nestankom istine uvukla se laž koja je kršćane udaljila od Boga. Što će čovjeku Bog kad je bez grijeha. Tada se može raditi što ti se prohtije. Umanjivaju se odgovornosti u svemu. No koliko se god tješili kako smo bez grijeha. Grijeh je onaj koji polagano poput karcinoma koji metastazira sve uništava pred sobom. Tada je kasno za sve lijekove jer ništa ne pomaže.
Prorok Izaija zato danas urliče u ime Gospodinovo. „Objavi mom narodu njegove zločine, grijehe njegove.“ Žalosna je situacija u kojem će se na izvan glumiti velika vjera a tamo gdje se vjera pokazuje tamo će se živjeti poganski. „Vi postite da se prepirete i svađate i da pesnicom bijete siromahe.“ Kad se čovjek započne mijenjati? Onog trenutka kada ga unište najbliži. Kad ga unište ljudi u koje je vjerovao. Tada se otrijezni. Tada nastaje ono veliko razočaranje kome je vjerovao.
Nitko nikad nije kupio Boga, no zato mnogi su ga jako jeftino prodali i odrekli ga se. Korizmeno vrijeme je povratak sebi priznavajući se grešnim. Od danas svaki dan prije počinka ispitaj svoju savjest i uvidi svoj grijeh. Tada se kidaju okovi nepravedni i razvezuju spone jarmene. Tada otpočinje život.
don Damir Bistrić
