UVOD
Kako je naporno uspinjati se svakodnevno na Golgotu, to Lubanjsko mjesto koje odiše strahotom smrti. Iz čega crpiti snagu pred poteškoćama života. Od čega krenuti i kamo doći? Susresti se svakodnevno sa sobom postaje napor. Toliko je toga što odvlači moje misli od svetoga. Prizemna potreba postaje egzistencijalno životno pitanje. Ostavljenost, opijenost svijetom zaustavlja me da samo mislim na sebe. Moje misli su prisilno kreirane od nekoga i ne vode nikamo. Moja potreba je postala potreba masa jer želim biti prihvaćen i voljen. Život kojem sam se divio sada je razbijen, zdrobljen i u krhotinama s kojima pokušavam nanovo sačiniti novi mozaik ljepote ljubavi i čovještva. Ali mi ne ide. Ispred mene stoje lica koja su me povrijedila, lica koja sam volio, lica koja su bila moj život, moja radost, moj smisao, moja budućnost. Da, oni su bili moj prioritet. Ti tu nisi bio ili ako jesi stajao si negdje gdje te nisam mogao primjetiti da ne uzburkaš moju savjest.
Prije nego krenem sad za tobom Gospodine preteći tvoju tešku muku želim od sebe načiniti novog čovjeka prokušane vjere jer samo s vjerom moguće je povratiti nadu koja oblikuje novi život. Želim poći ponovo putem Galileje i Judeje, od mjesta do mjesta jer s Tobom moguće je zadobiti onu milost koja mi nedostaje u osmišljenju života. Vrijeme je kratko. Moja želja biti s tobom je snažna. Stoga ovdje na ovom mjestu sabirem svoje misli svoje želje. Mnogi su tu u mojim mislima za njih te molim. Za snagu oproštenja onih koji su mi činili i čine zlo. Za snagu ljubavi pomirenja prema onima koji me progone. Jer si nas poučio da je najjače naše oružje koje posjedujemo, koje izlazi iz vjere, molitva. Molitva koja oslobađa, molitva koja prašta, molitva koja liječi. Već sada stojim ispred svake Tvoje boli. Mnogo je onih koji trpe u svojemu tijelu. Danas želim prinijeti njihove patnje na tvoje patnje da svetost tvoje blizine im olakša boli duše i tijela. Da u tebi nađu olakšanje i osmišljenje svojeg trpljenja. Primi me Gospodine na ovom putu susreta sa svetim tvojim ranama. Iscjeli moj život od svega što nije dobro i od mene učini novog čovjeka vjere uronjenog trajno u život tvoje prisutnosti.
Smiluj se nama Gospodine.
Smiluj se nama!
Stala plačuć tužna Mati,
gledala je kako pati
Sin joj na križ uzdignut.
PRVA POSTAJA: Pilat osuđuje Isusa na smrt
Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo tebe, jer si svojim križem svijet otkupio.
Evo čovjeka. Pokazuje ga Pilat masi koja urla od bijesa mržnje. Sve zlo slilo se u tom trenutku upravo na ovo mjesto unutrašnjeg upraviteljevog dvorišta. Iz daljine svoga sina gleda tužna majka. Odjeven u skrlet da se ne primjeti previše njegovo nemilosrdno izubijano tijelo okupano krvlju. Postaje meta još žešćeg progona s porugama uz psovke i pljuvanje. Kao Pilatu je žao. Da istina žao mu je jer mora pustiti Barabu ubojicu koji je poubijao njegove najizvrsnije vojnike. A pred njim stoji ovaj koji je samo molio. Ništa nije drugo znao nego činiti dobro. Olako se suobličujemo Kristu u osudi pred masom. Gledajući njega gledamo svoje živote. No je li to tako. Kako je lako donijeti sud i osuditi sve oko nas. Postajemo bezlična masa koja na sve gleda u svojoj vlastitoj perspektivi. Bojimo se priznati da klevećemo i s tim da osuđujemo na smrt one koje i ne poznajemo. Ispred sebe stavljamo kamenice pune vode i s visoka vičemo tko sam ja da sudim. To ispada djelo milosrđa ali ne to je djelo licemjerja djelo Sotone. Danas želim osuditi svoje osude. Svoje olako donesene sudove koje su me odveli u zabludu. Koje su učinile da napustim dobro, a prigrlim ono što je lakše, a to je zlo. Oslobodi me zla osuđivanja. Gospodine moj život mnogi će prosuđivati. Pokušavati će smišljati svoje scenarije kako to ja živim. Ispred mene stajat će njihov podsmijeh i ruganje, psovka i sve ono što želi napakostiti mojoj slomljenoj duši. Daj mi tada u tim trenutcima snage da tada zaogrnut skrletnim plaštem nitko ne primjećuje one rane koje krvare na meni već mi daj snage ljubavi ostati uspravan na svaku pa i najmanju osudu. Tebi prinosim svoj život da postane samljevena pšenica za spas svijeta. Neka tvoja ljubav bude nova prekretnica koja će uspostaviti svijet vjernika udaljenih od svega zla.
Smiluj se nama Gospodine.
Smiluj se nama!
Dušom njenom razboljenom,
rastuženom, ražaljenom,
prolazio mač je ljut.
DRUGA POSTAJA: Isus prima na sebe križ
Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo tebe, jer si svojim križem svijet otkupio.
Drvo je skovano i pripremljeno da se izvrši ta pilatovska i velikosvećenička nazovi pravedna osuda. Nema devijantnije niti opakije izmišljotine doli one koja je smišljena za mučenje čovjeka. Doista i današnji najveći umovi poradi profita mozgaju ponajviše o novim sofisticiranijim ubojitim sredstvima. Ljudska bezdušnost smišlja načine i oružja za uništenje. Obavijeni su mržnjom a kreaciju darovanu za napredak iskorištavaju za paklena djela istrebljenja. Naš Spasitelj prima na sebe ovo drvo mučenja. Njegov život skončati će na njemu. O koliko toga namećemo na ramena onima koji nam ne pašu. Etiketiranje za sva vremena. Davanje ponižavajućih nadimaka. Nametanje stavova koji su bezdušni. Sve se čini kako bi se svakog na svoj način opteretilo sramotom koja izaziva divljenje mase. Zakivamo neka nova mučilišta kako bi se mi izdigli u sfere dostojnih. Izmišljamo načine kako mučiti i napakostiti drugima. A kada te sustigne tvoje prokletstvo koje si činio drugom što tada. Gospodine ovdje na ovoj postaji želim ostaviti zlo koje u meni proizvodi osvetu, rezignaciju, mržnju. Ovdje ostavljam sve ono što sam učinio i što je umanjilo tvoju prisutnost u svijetu. Ostavljam se zavodljivosti grijeha koji me je od tebe udaljio. Poput tebe uzimam ovaj svoj križ želim ga zagrliti i ponijeti za moje novo životno poslanje. Samo s tobom Bože moj moj život ima smisla. Samo s tobom svaka patnja postaje blagoslov. Ponizno stavljam svoja ramena pod ovo drvo koje je moje spasenje.
Smiluj se nama Gospodine.
Smiluj se nama!
O koliko ucviljena
bješe ona uzvišena,
Majka Sina jedinog!
TREĆA POSTAJA: Isus pada prvi put pod križem
Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo tebe, jer si svojim križem svijet otkupio.
Za mnoge je ovo vrhunski događaj. Veliki svećenici, sinedrij marširaju. Sve je scenski isplanirano. Potkupljeno je dovoljno pristaša da ga gađaju kamenjem da ga pljuju psuju i urliču. Znaju da je mnogo i onih koji nariču ali žele zatomiti taj glas manjine koja je i danas zatrta. Izubijan, krvari, teret drvenih greda koliko se god na početku činio da je lagan postao je težak. Prolazi gradom u kojem je na svakom uglu ozdravljao hrome, bolesne, slijepe, umiruće. Kreće se u boli koja je nesnošljiva. Žedan je. Umoran. Neispavan. Koga za to briga i onda najmanji kameni oštri piljak probada njegove bose noge čini da posrće i pada. Život našega Spasitelja je uvijek u poziciji da je okružen teatrom loših izvedbi bilo vjerskih bilo društvenih. Sve je neka parada koja je sastavljena od elitnog ludila. Uvijek imamo izgovore za svoje živote koje trajno opravdavamo. Urličemo koliko smo vjernici, ali zapravo svojim životom nikako da posvjedočimo svoj vjeru. Nema u nama one esencije ljubavi i zanosa. Ostali smo osakaćeni za onaj identitet koji nas određuje kako one koji su prepoznatljivi u svetosti. Psujemo gore od kočijaša. Izmišljamo psovke i najveće gadosti. O Kristu, Mariji svecima. Sveta se nedjeljna misa ispušta jer se naša djeca vraćaju rano sa svojih zabava u raznim stanjima besvjesnosti pod utjecajem alkohola, droge i razuzdanosti. Ostavili smo se poziva sinova svjetla i postali sinovi i kćeri tame. Noć djelo sotone postalo je mjerilo u kojem smo se olako ostavili Božjih djela na proslavu đavolskog zločina. Danas na ovoj postaji križnog puta ostavljam ove oštre piljke koje čine moga Gospodina da posrće i pada. Ovdje danas ostavljam svoju psovku. Svoju lijenost, nebrigu za otajstva euharistije. Ovdje ostavljam sve ono što je narušilo moje poslanje svjedoka vjere. Moje lice u svijetu mora treperiti ljepotom i svjedočanstvom vjere inače sam daleko od onog što je ostavio nama Gospodin za radost života.
Smiluj se nama Gospodine.
Smiluj se nama!
Bol bolova sve to ljući
blaga Mati gledajući
muke slavnog Sina svog.
ČETVRTA POSTAJA: Isus susreće svoju svetu majku
Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo tebe, jer si svojim križem svijet otkupio.
Ta ponizna neupadljiva žena kojoj nikada nije bilo na pameti da se izdiže iznad nikoga prati svoga sina. U toj masi guraju je, sve oko nje prepuno je lica koja poznaje iz viđenja. Njeno srce probadaju svi oni koji sada poput lešinara žele se napiti krvi njezina Sina. Nemoguće je ne prepoznati ljude koji su sad krvničko mnoštvo, a prije par danas divili su se i najedali kruha koji im je dijelio na brdu blaženstva. Tužna je. Samo je tužna. Padaju joj napamet oni dani kada su je klevetali. Oni prvi dani kada je Bog nju odabrao za ono što nije ni znala. Gledali su je preko oka kako svojim trudom obrađuje suhu i siromašnu zemlju. Zavist je bila zarazna jer nisu mogli podnijeti kako Isusa odgaja u čovjeka marljiva i radišna. Ljubomora na harmoniju koja je vladala s Josipom ih je izluđivala. Njena jela bila su mirisnija od ostalih, njezino rublje bjelje od snijega. Nije bila dobrodošla kod onih koje su kako kvočke znale jedino ogovarati. Ona to nije znala zato je nisu ni podnosili nije bila interesantna. Siromašna majka Isusa iz Nazareta. Rekli bi i danas, jadna. Za njih siromašna ali bogata snagom i vječnim povjerenje u vršenje Božje volje. Želja zagrliti sina joj se ispunja. Bog Otac daje joj tu priliku da je iskoristi. Nepažnja svite i vojnika dovodi je do najdražega. Nisu potrebne riječi. Njezina prisutnost u tišini se prolama: Nisi sam, majka je uz tebe. Ništa ne razumije kao ni onog dana u Nazaretu ali je svjesna da se valja i sad pokoriti Božjoj volji. Majka i sin. Ovdje na ovoj postaji oslobodimo se vlastitih htijenja i prigrlimo Božju volju. Vršiti volju Tvoju Gospodine. Kako je neizmjeran dar spoznanja da na našim stratištima stoji ona. Majka tješiteljica koja nas iz svih svetišta u koja nas poziva šalje da vršimo volju vjernosti koja nas preporađa. Majko, majko molim te budi uz mene u tamnim danima našega života kada se sve obruši na nas. Majko ti znaš da jako brzo zaboravimo na izmoljene darove koje smo primili na tvoj zagovor. Zagrli nas jako da trajno u nama ostane utisnuta tvoja toplina tvoj mili pogled koji nas nanovo podiže za život svetih.
Smiluj se nama Gospodine.
Smiluj se nama!
Koji čovjek ne bi plak’o
Majku Božju videć tako
u tjeskobi tolikoj?
PETA POSTAJA: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ
Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo tebe, jer si svojim križem svijet otkupio.
Teturaš Gospodine pod teretom drvenih greda snage je sve manje dolazi uspon sve je teže a oni bi htjeli što brže doći do mjesta onamo da izvrše egzekuciju. Iscrpljeno tijelo koje je na rubu snage ne može nositi svu težinu grijeha i zla. Strpljiv si i ne odustaješ od poslanja koje ti je darovao otac i šutke nosiš križ muke. Kako ne bi zaostajao tog Šimuna iz Cyrene uhvatili su na prepad. Našao se tu slučajno jer je bio puki promatrač. Nije ga se ticao taj problem jeruzalemaca. Od svih okolo prisilili su ga, stranca. Na taj način mislili su da će sve glatko proći. Brže će se stići na Golgotu. Ovaj čin na početku nije bio voljan. Prisiliti nekoga da ti pomogne postaje rđav posao, ali se susretom s Kristom pretvorio u znak nade. Svijet u kojem živimo prepun je prisila. Šimun je postao Kristov milosrdni Samarijanac. Pored njegove muke prolazili su mnogi i nije ih se doticao udes ovog pravednika. Zaobilazili su ga da se ne bi onečistili jer blagdan je tu. Urlaju, psuju, pametuju ali nema od njih ništa. Lako je u životu drugom davati lekcije. Olako se dijele savjeti kako bi trebalo i što bi trebalo a oni koji ih dijele ne da ne znaju ništa oni za to nisu ni sposobni. Takvi su nažalost osakaćeni od dobra, ljudskosti i čovještva. Svoju prazninu liječe na način savršenih znanja. Šimun koji skupa s Kristom nosi križ zalog je najdivnijeg djela u povijesti čovječanstva. Jedan stranac postaje dionikom patnje s Bogom. Vrijeme je da se mi koji smo povjerovali u Krista ne bojimo postati jedni drugima pomoćnici. Pomoć koja izlazi iz duha ljubavi. Pomagati drugog ali ne da bi me vidjeli ili na sva zvona trubiti o svojem dobru. Prisili se danas zašutjeti kad činiš dobro to je onda djelo Bogu milo. Ostavimo se mudrovanja i pametovanja. Soljenja pameti svima. Nismo mudri jer da imamo trunke mudrosti tada bi znali upraviti sa sobom svojim životom, svojom djecom, svojim suprugom-suprugom, svojom obitelji. Približimo se Kristu patniku koji teškim koracima ulazi u našu stvarnost osamljenosti i vraća nam dostojanstvo čovječnosti. Bit će trenutaka kada će trebati podlegnuti ramena i ponijeti križ nekoga kojega i ne poznajemo učinimo to snagom ljubavi Krista.
Smiluj se nama Gospodine.
Smiluj se nama!
Tko protužit neće s čistom,
kada vidi gdje za Kristom
razdire se srce njoj?
ŠESTA POSTAJA: Veronika pruža Isusu rubac
Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo tebe, jer si svojim križem svijet otkupio.
Šimun nosi križ, skupljaš snagu za krenuti naprijed. Svaki korak je sve teži i teži. Umor čini svoje, snagu koju nosiš u tijelu je sve manje. Gladan, žedan, neispavan, umoran, izranjen, izbičevan. Tko može podnijeti sve to maltretiranje i izopačenost. Kao da tome nema kraja. Lice ti je krvavo od krune izmješano sa znojem, pa se čini kako stalno krvariš. Zamagljen ti je vid, oči i rane te peku jer ne postoji ni jedan dio tvoga svetoga tijela koji nije udarcima čovjeka izudaran i izranjen. Nanesena bol tijela samo se nadovezuje na onu bešćutnost koju prolaziš od poniženja do psovke maltretiranja i poruga. Nikada im dosta prigovaranja mrmljanja. Osilili su se pod krinkom rimskih legija jer se potajno boje tvoje moći. U svoj toj gužvi i ludilu mase opijene ubojstvom pristupa ti jedna žena kako bi ulila svima nama nadu u naše vjersko poslanje. Veronika sa svojim rupcem prilazi ti i čini djelo vjere. Otire sve zlo koje ti je nanio čovjek. Otire tvoje lice od krvi koja je zamagljivala tvoj pogled prema naprijed. Sve ono što su drugi mislili da će proizvesti u tebi svojim urlikanjem prekinuto je pogledom bistrine koja daje nadu u bolje sutra, nadu u blagostanje vjere. U tom rupcu ostaje zahvalnost i poruka. Zahvalnost Boga na ljudsku ljubav uvijek ima poruku. Za nas je ona bitna. Svaki put kad misliš da ne možeš vidjeti svoju budućnost svoju perspektivu imaš se u što zagledati. Uputi u tim trenucima svoj pogled u njegovo lice. Lice koje vraća sigurnost. Lice koje nosi u sebi mir. Lice koje je pokretačka snaga da se nikada ne smije gubiti nada. Jedni drugima pomažimo, brišimo zamagljene poglede prekrivene tugom i besmislom. Oslobađajmo se od naše svakodnevne ograničenosti. Dopustimo da iz našeg života svima postane vidljivo vjerodostojno svjedočenje vjere koja tada ima snagu iznova vraćati povjerenje koje smo svojim neautentičnim životom izgubili. Neka nas lice Krista prati i u svim teškim danima neka u nas utka povjerenje i nadu koja nas dovodi do smisla i smiraja života.
Smiluj se nama Gospodine.
Smiluj se nama!
Zarad grijeha svoga puka
gleda njega usred muka
i gdje bičem bijen bi.
SEDMA POSTAJA: Isus pada drugi put pod križem
Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo tebe, jer si svojim križem svijet otkupio!
Kratko je trajala pomoć Šimuna jer su te ponovno natovarili križem. Odmorio si se dovoljno. Veronika ti je obrisala lice sad si spreman za dalje. Što više hoćeš. Sve si dobio. Kao iskazali su ti ljudsko dostojanstvo. Tvoja ljudska prava s ovim što je učinjeno nisu povrijeđena. Sad idi dalje. Ne zabušavaj jer ima još podosta ulica koje moraju biti okupane tvojom krvlju. Sva ta svjetina, sva ta gužva oko tebe, to naguravanje dovodi te da padaš. Svakim danom ljudsko bezumlje traži nove modele kako suzbiti dostojanstvo koje nam je ostavio Bog. Đavolski se izmišljaju prava. Svako ima pravo samo kršćani nemaju pravo. Oni nemaju pravo na govor. Oni nemaju pravo na prakticiranje vjere. Kršćani ne smiju naviještati Krista jer to remeti ostala vjerska prava drugih. Svatko drugi može prosipati svoje stavove i ideje ali ne, kršćani ne smiju. To je taj metež koji se stvara to naguravanje koje namjerno se izaziva da se svakog od nas dovede da se poljulja i da padne pod utjecaj nasilnih progona koji se onda opravdavaju pravima. Ljudskim pravima i sudovima koji nemaju ni prava ni pravde. Krist pada pod teretom koji mu se i danas stavljaju na ramena. Ali nas i poziva na dostojnstveno ustajanje. Valja nam se očistiti od svega što smo olako prihvatili pod svim mogućim utjecajima. Oslobodimo se od zavodljive oholosti gledanja neprestano zlih vijesti koji siju mržnju i nezadovoljstvo. Tu su svi naši padovi najvidljiviji. Pod teretom prisilne zloće sve se onda promatra kao zlo. Opijeni smo zlim lošim vijestima. Hrane nas onim što golica ljuski um kako se ne bi brinuli za svoj život jer smo im potrebni samo za jedno biti potlačeni bačeni na tlo kako bi oni ti neki mogli lako s nama baratati. Kristov pad na ovoj postaji za nas je nova lekcija da se valja založiti za sebe. Ljudi će te bacati pod noge ali se ne treba tamo zadržavati. Neslomljivost je vidljiva samo u snazi vjere u snazi nade zato nikada sebi ne dopusti da ti nitko ni pod koju cijenu uništi nadu. S njom možeš sve pa i podići se kad misliš da nemaš snage i kreni naprijed gledajući svoga Gospodina koji ti pomaže.
Smiluj se nama Gospodine.
Smiluj se nama!
Gleda svoga milog Sina,
ostavljena sred gorčina,
gdje se s dušom podijeli.
OSMA POSTAJA: Isus susreće jeruzalemske žene
Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo tebe, jer si svojim križem svijet otkupio!
Na izlazi iz grada pored gradskih vrata stoje zbijene žene sa svojom djecom uplakane nad svim onim što prolaziš. Teško je gledati tebe u ovakvom stanju. Nikome ne dopuštaju da ti se približi kako bi ti pomogli. Nitko te ne može otrgnuti iz tog mučnog čina patnje. Svi se pomalo boje i za svoje živote. Jer ako su tebe koji si sve činio dobro s ovim nagradili što bi tek radili njima. Uvijek smo u nekom stanju gledati tvoju patnju postrance. Tada nam se smili i u nama izaziva bol i tugu. Suze same krenu jer ti si onaj koji je liječio, oživljavao, dobro činio. Ljudska je vrlina suosjećati. Skupa patiti. Nema tog što može biti više čovječnije od probuđene savjesti koja onda djeluje. Naše ostvarenje nije samo u suosjećanju. Suosjeća se danas sa svim i svačim. Zato i u ovom trenu Krist ono što čini želi staviti na veću razinu. „Kćeri Jeruzalemske ne plačite nada mnom nego plačite nad sobom i nad djecom svojom.“(Lk 23,28) Zaboravljamo da je svaki od nas svojim življenjem učinio i čini i danas ovu istu muku koju prolazi Gospodin. Nitko se ne može izdići i reći ja nisam. Naša je odgovornost pred onim što živimo i kako živimo. Lako je biti hrabar kada te nitko ne vidi. Lako je davati komentare u tišini. Treba se pokazati tamo gdje je potrebno posvjedočiti. Kukati i tuliti svi znamo. Čak i previše kukamo i zato što kukamo beremo plodove kukanja i kuknjave. Izlažemo se poruzi, nemamo čvrstih stavova sve nam je svejedno glavno da se nas ništa od toga ne dotiče. Lako je gledati iz daleka i neprestano govoriti jadan on jadna ona zašto se ne zauzmeš za svakog patnika koji je potrebit zaštite. Ali ne to kao nije naš posao. Na ovoj postaji Kristove patnje zaustavi se u mislima i pogledaj koliko je onih koji su uništeni ispred tebe iako si znao istinu da je drugačija od onog što je izrečeno ali si šutio. Možda si krivo svjedočio na sudu u parnicama i krivo se zaklinjao i pravdu dijelio po zlu poradi komada zemlje. Trebamo zaplakati nad sobom svojim djelima i svemu što živimo jer mi smo učinili da ništa nema blagoslova, a ne netko drugi kako to stalno govorimo.
Smiluj se nama Gospodine.
Smiluj se nama!
Vrelo milja, slatka Mati,
bol mi gorku osjećati
daj, da s tobom procvilim.
DEVETA POSTAJA: Isus pada treći put pod križem
Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo tebe, jer si svojim križem svijet otkupio.
Ponovni pad. Približavaš se Lubanjskom mjestu. Kamenolom prepun oštrih kamenja sad je etapa koja se prolazi s većom mukom. Dok se čuje tupo odzvanjanje udarca čekića koja razvaljuju kamen nagoviješta se ono što slijedi kao završni dio puta. Padaš na tlo potpuno ponižen. Rulja oko tebe viče i urliče. A valja se uspeti na mjesto smaknuća. Nema još puno ali traje kao vječno. Svakog dana odzvanjaju novi skandali koji su ti prouzrokovali neizmjernu bol. Vuci u janjećoj odjeći sebe su pozicionirali da bi činilo zlo. Zato je i svaki taj udarac glasniji i neumoljivi. Nemoguće je shvatiti ljudsku izopačenost koja je predatorska. Nema opravdanja za ništa. Svaki onaj koji kalja lice Krista nema mjesta s Kristom. Ne moguće je sve skandale nabrajati sve one boli koje u učinjene Kristu, žrtvama predatora i Kristovom mističnom tijelu. Vjerodostojnost je narušena. Na podnožju Kalvarije sada valja iznijeti križ do kraja. Užas odasvud. Jadan je svaki onaj koji se skriva iza moralizma skuta u Crkvi a živi životom sablazni. Takvi koji se nigdje nisu mogli naći našli su svoje mjesto tamo gdje se očekuje da je to mjesto dobrote i povjerenja a zbog njih postalo je mjesto mučenja i uništavanja. Posljednji Kristov pada je pad za njegovu Crkvu. Ranjenu raznim zlima jer svaki onaj koji je činio zlo nije bio nikad u njegovo službi. Svaki onaj koji je pogazio Krista i njegovu riječ direktni je sotonin suradnik. Ne samo sluge Crkve već svaki kršćanin. Svatko tko ne živi onako kako nam je ostavljeno od Boga živi po djelima đavla. Tada je sve ono što čini zlo. Kristov posljednji pad poziva nas da razmislimo stavimo svoj život ispred sebe i jasno odgovorimo kome služimo. Lubanjsko mjesto je sveto ne možeš uzići na njega ako nisi spreman živjeti sveto. Tada ne uspoređuj svoje propale i besmislene živote s križem Kristovim. Ostavimo se zla. Ostavimo se tog neprestanog koketiranja s đavlom i djelima njegovim i ustanimo u svjetlu evanđelja noseći svoj križ kao zalog vlastite žrtve za otkupljenje svijeta.
Smiluj se nama Gospodine.
Smiluj se nama!
Neka ljubav srca moga
gori sveđ za Krista Boga,
da mu u svem omilim.
DESETA POSTAJA: Isusa svlače
Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo tebe, jer si svojim križem svijet otkupio!
Pogled puca na daljinu. Ispred tebe stoji sve kao na dlanu. Ne samo Jeruzalem. Već cijeli Izrael. To je pogled koji je sve tvoje. Pogled koji je ispunjenje. Ne daju ti ni da dobro promotriš. Žuri im se, uvijek im se žuri. Potežu te između sebe jer valja sve učiniti kako bi se svjetina zabavila. Naravno sve je za zabavu pa ajmo sad učiniti i sve ono što oni žele. Interesantno im je otkrivati svojim pogledima pohote i tvoje tijelo. Ništa ti ne ostavljaju za tvoju privatnost i čednost. Potpuno si gol. Zar ima što tu interesantno. Nekima možda da ali je to samo znak koliko su ti isti samo dno dna smrdljive kace bolesne mašte. Ogoljen si od svega više ništa nemaš. Sve što je od ljudi sačinjeno i napravljeno sada se udaljilo od tebe. Ništa više ne polaže pravo na tvoj život osim onaj koji te je poslao, samo Njemu. Jer bliži se trenutak žrtve spasenja. Jedino što ćeš ponijeti od ljudi bit će znaci tvoje muke. Koliko nam je ostalo to primitivno osjeća se i danas. Mnogi sa svom željom žele ogoljavati druge. Uništavati dobar glas svakom tko im se ne pokori. Toliko je zla među kršćanima jer svojim životom svojim prljavim i bolesnim namjernim uništavanjem ogoljevaju i ranjavaju svakoga. Zločin ogovaranja je kiselina koja je rastočila kršćane. Svatko želi zabadati nos u tuđi život kako bi se naslađivali tuđoj patnji. Odvlači nas zlo sve dublje. Odvlači nas od Gospodina i u nama sije razdor koji dovodi do samouništenja. Toliko besramnosti je oko nas. Olako se odnosimo prema svim besramnostima. Nema više vjernosti. Svako svakog vara. O koliko je sve ovo dovedeno do ruba života. Razbijene obitelji. Uništeni brakovi. Sve je uništeno. Izgubili smo dostojanstvo koje nam je Bog usadio a krepost stidljivosti prešla je u sramotu i poniženje. Nema druge nego se vratiti svom Gospodinu. Nečednost i neuredan život samo će nas još više odvlačiti u tamne sjenke života koje vode u propast.
Smiluj se nama Gospodine.
Smiluj se nama!
Neka dođu i na mene
patnje za me podnesene
Sina tvoga ranjenog.
JEDANAESTA POSTAJA: Isusa pribijaju na križ
Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo tebe, jer si svojim križem svijet otkupio.
Bolno je gledati ovaj trenutak kada te polažu na to tvrdo drvo križa. Nemoguće se unijeti u ovaj trenutak. Mi se žalimo i na najmanju bol. Odmah posežemo za kakvom tabletom. A ti predaješ sebe da se tvoje tijelo razapne da se sveto tijelo sažeže u boli. Razapinjanje. Koliko ljudski um može biti izopačen da bi se nešto ovako učinilo. Samo onaj kojim vlada đavao i sotona može ovo raditi. Smiren poput ovce doveden na klanje šutiš. Samo ljubav može učiniti nešto ovakvo. Posljednje što primaš od čovjeka je nanesena nesnosna bol. Ruke koje su činile dobro koje su liječile koje su blagoslivljale sada se žele zaustaviti. Pribijene one postaju za neke nepokretne. Misle da će skršiti Božju dobrotu i s tim je zaustaviti. Misle da će pribijanjem tvojih nogu postići da više ne možeš nikom doći u susret. Da nećeš moći prići poniženima i ostavljenima. Misle da će te zaustaviti tamo gdje oni žele i kako oni hoće. No ne ide to tako. Čovjek snuje a Bog određuje. On je iznad svega onoga što čovjek planira i misli. Jer naše ljudske misli nisu Božje misli i naši puti nisu Božji puti. Razapet uzdižeš se prema nebu. Postaješ znak koji govori. Sve što je Božanske naravi je izgovoreno s visine. A ovaj govor je govor koji je govor žrtve otkupljenje od grijeha. Sve se to moralo dogoditi da se ispune pisma. Pa čak i oni djelovi koji se preskaču u proroštvu. Ispunja se svaka jota koja je od Gospodina nadahnuta da se zabilježi jer on ljubi čovjeka i čovječanstvo. Pred nama stoji njegovo razapeto tijelo. Znak i svjedočanstvo Božje prisutnosti. Ovo su trenutci koje bi trebali provesti u tišini i žalosti je svakim danom svojeg života koji je van Božje ljubavi našim grijesima pribijamo njegovu ljubav. Nasilno zaustavljamo njegovo djelo prema nama. Zaustavljamo ga da nam postane blizak i da prebiva u našem životu. Ne činimo to sebi već se oslobodimo za djelo spasenja u otkupljenju od grijeha.
Smiluj se nama Gospodine.
Smiluj se nama!
Daj mi s tobom suze livat,
Raspetoga oplakivat,
dok na svijetu budem ja.
DVANAESTA POSTAJA: Isus umire na križu
Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo tebe, jer si svojim križem svijet otkupio!
Vjetar u toj vrelini činio se kao neko olakšanje. Agonija je na vrhuncu. Sve je došlo kraju. Njegova glava je pala na prsa. Jedan život prepun snage utihnuo je. Umro je Bog, Božji sin, koji je svojem izabranom narodu postao tijelom kako nitko mu ne bi više prigovarao da je daleko da ne razumije potrebe čovjeka i da ih je ostavio.
Tko je kome dalek?
Tko koga ne razumije?
Tko je koga ostavio?
Uzdignut stoji da svatko tko u njega pogleda bude ozdravljen od otrovnog ujeda ljutice grijeha. Stoji kao znak spasenja jer u njemu je sve dovršeno. Sebe je prinio kao žrtvu savršenu i od te žrtve više nema ni hrama ni žrtvenika jer on to jest i hram i žrtvenik i žrtva. Ostaje nam samo očistiti svoje sebične misli koje nas neprestano preplavljuju i naše molitve nagrđuju. Ostaje nam da se odrečemo svoje sebične samodostatnosti i nezahvalnosti. U ovom trenutku ostaje nam samo uzdignuti u njega svoj pogled i nanovo sve vidjeti. Svaki osobni grijeh za koji nas je otkupio. Za svako zlo od kojega nas je oslobodio. I stati ponizno ispod križa i učiniti čin koji je vjera a to je zahvalnost. On ne traži od nas da žalimo za njegovim ubijenim životom jer nam sebe daje za život da se više ne valjamo u blatu grijeha koji nas sve više odvlači u beznađe depresiju i tjeskobu. Zahvalimo se na žrtvi otkupljenja od grijeha pristupajmo radosno sakramentu pomirenja. Uništimo grijeh sa revnom ispovjedi i vratimo se u stanje posvetne milosti koje smo na krštenju dobili kao najveći dar. Hvala ti Gospodine.
Smiluj se nama Gospodine.
Smiluj se nama!
U tvom društvu uz križ stati,
s tobom jade jadovati
želja mi je jedina.
TRINAESTA POSTAJA: Isusa skidaju s križa
Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo tebe, jer si svojim križem svijet otkupio!
Toliko se tog dana izdogađalo. Onog trena smrti pao je mrak, nebo se smračilo, potres je zadrhtao zemljom ono mnoštvo koje je klicalo razbježalo se jer je znak neba toliko bio jak da je svima utjerao strah u kosti. Znali su da su zlo učinili ali je to teško priznati. Hramski zastor se razderao. Svetinja nad svetinjama svima je postala vidljiva. Nekolicina je ostala uz Mariju majku njegovu do kraja kako bi je utješili. Sad više nikom ne predstavlja prijetnju. Mislili su da njegovom smrću on prestaje opominjati i govoriti istinu. Mislili su da neće prstom pokazivati njihovo zlo djelo. To je bio razlog njegove smrti ta njihova politička pozicija, njihova častohlepnost, njihove financije. S njegovom smrću bili su riješeni svi njihovi problemi jer su ga ušutkali. Majka Marija sve to prati, Ivan i nekolicina s poštovanjem skidaju ga s križa. Bolni susret majke i sina zbivaju se na najdirljiviji način. Sad ga grli beživotna. Ona koja ga je primila u naručaj u njegovu rođenju sjedinjuje se s ovim bolnim majčinskim trenutkom gubitka i boli. Tijelo koje joj predaju je hladno. Nema više glasa. Nema više pogleda. Nema više zagrljaja. Bolan trenutak za svaku majku koja gleda svoje mrtvo dijete. Doista i mi smo mrtvi u svim svojim djelima kada nestane gorljivosti svjedočenja vjere. Onda kad napustimo svojevoljno svoj križ ostajemo beživotni. Izgubili smo toliko dragocjenih trenutaka sa svima s kojima se ostvaruje prava radost. Smrt je zavladala sa svima jer sve je postalo bezlično i besmisleno. Danas zastani i upitaj se koliko si svojeg vremena podijelio sa svojim bližnjima, svojim ukućanima. Kad smrt zakuca na vrata tad više nema pozdrava niti blizine. Vrijeme koje ti je darovano provedi s roditeljima, s djecom sa suprugom s ljudima koji su tvoj život. Tada je sve ispunjeno tada sve ima smisao i tada se ispunja poslanje ljubavi koja spašava. Skupa s majkom Marijom učiteljicom u svoj život utkajmo više zauzetosti za naše ukućane jer oni su stepenište koje nas vode do neba. Neka ni jedna stvar ni stanje ni imanje ne postanu zapreka ostvarivanju prave ljubavi kojoj je izvor Bog jedini a ostvaruje se u obitelji.
Smiluj se nama gospodine.
Smiluj se nama!
Kada dođu smrtni časi,
Kriste Bože, nek me spasi
Majke tvoje zagovor.
ČETRNAESTA POSTAJA: Isusa polažu u grob
Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo tebe, jer si svojim križem svijet otkupio!
Malo je vremena. Sutra je blagdan. Običaj nalaže da se ukop učini brzo da se može svetkovati. Zavladao je blagi nemir. Dolično pokopati pokojnika najvažnija je zadaća. Josip iz Arimateje ustupa mu svoj grob koji je pripravio za sebe odmah tu blizu pored kamenoloma u živici stijeni. Donešeni su ubrusi i povoji. Sve se odigrava brzo u tišini. Nema vremena za žalovanje. Sutra je blagdan. Nemaju vremena niti umiti njegovo tijelo. Nema ni smirne ni aloje da zamiriše. Blagi i tihi pokop. Nema kreveljenje niti narikača kako je to bio običaj. Nijemi jecaj majke i okupljenih žena ispraćaju ga na počinak. Molitva na usnama. Oči pune suza. Pohranjen u nišu uz slabi odsjaj svjetla uljanice zatvaraju se vrata kamenom uz nijemi mir. Za neke krščane koji se tako nazivaju danas sprovodi postaju prikaz moći. Uz limenu glazbu, uz klapske pjesme ispraćaju svoje pokojne bez nade, bez vjere u život vječni . bez vjere u uskrsnuće. Za mnoge smrt je dio koji završava s zatvorenom pločom. Život se za njih ne nastavlja jer vjera im je zaustavljena vlastitim ograničenjima. Za vjernika svaka smrt mora postati ispit savijesti. U što vjerujem? Vjerujem li u život vječni ili ne? Naš Bog i Gospodin pobijedio je smrt. Naš Gospodin uništio je smrt taj poredak koji je grijeh unio u svijet. On nam je otvori vrata koja život nastavljaju do vječnosti. Samo vjera u život vječni jest vjera. Samo prava vjera ima snagu pobjedonosne uspostave života kojem nema kraja. Usmjeravajmo se prema tom daru. Živimo razborito životom vjernika koji se klanjaju svom Bogu u duhu i istini. Živimo svoju vjeru kako smo je primili od našeg učitelja koji je životvorac i posvetitelj.
Smiluj se nama Gospodine.
Smiluj se nama!
Kad mi zemlja tijelo primi,
dušu onda uzmi ti mi
u nebeski blažen dvor.
ZAVRŠNA MOLITVA
Gospodine danas sam te slijedio putem kojim si nosio svoj križ muke. Želio sam te pratiti i razmišljati o svim onim trenucima koje si prolazio jer svaki od njih za mene su postali poticaj koji u meni snaži moju vjeru. No to nije jedni plod ovog puta. Spoznao sam tko sam ja. Spoznao sam da je sve što nosim u sebi te ranjava. Moji grijesi moje zle navike. Sve je to ono što čini moj život ne autentičnim u ovom svijetu. Put križa jest patnja s kojom se svaki vjernik može poistovjetiti. Ali je to veliki ispit svijesti u kojem prepoznavajući sebe u svim situacijama života priznavanjem svojega grijeha započinje put obraćenja. Želim svoj život promjeniti jer uviđam da sve ono što si ti prošao prolazim i ja ali neusporedivo. Tvoja patnja bila je otkupiteljska, a moje patnje su izraz mojeg slobodnog odabira koje sam odabirem u svom životu. Napretka nema bez promjene i mentaliteta i života. Hvala ti Gospodine što sam uvidio svoje pogreške što sam uočio svoje grijehe da bi postao tvoje dijete vjere.
don Damir Bistrić