Svim nam je poznata današnja prispodoba o rasipnom sinu. Krist koristi trenutak ljudi koji su okruženi oko njega.
Dok farizeji mućkaju svojim mozgovima o pravovjernosti i onom što bi jedan rabin morao živjeti i kako bi se morao ponašati i s kim se družiti. Isus je okružen ljudima koji su bili javni grešnici. Koji su bili etiketirani svojim životom. Koji su bili izolirani i odbačeni. Želi im pristupiti suprotno od farizeja u ljubavi i praštanju. Farizeji mu prigovaraju kako se on jedan izvrsni učitelj može družiti s ljudima koji su javni grešnici. Naravno farizeji su sebe smatrali bez grijeha. Savršenima koji vrše odredbe i zakon Gospodnji.
To se dogodilo i našem naraštaju. Izgubio se pojam grijeha. Mnogi će za sebe reći kako grijeha nemaju. Svi ga drugi imaju ali oni ne. Takvi su onda uvijek u poziciji druge okrivljivati za grješnost. Ti koji ne vide svojega grijeha ostali su nažalost u svojim teškim stanjima koja ih vode u životnu prazninu. Nezrelost duše i tupa savjest ne vide grijeh nigdje osim kad netko drugi ne djeluje i ne govori u njihovu korist kako bi oni htjeli. Previše je farizejštine koja je čovjeka danas izbacila iz iskrenoga života vjere. Naravno oni koji se osjećaju bezgrešnima bilo bi dobro da se prijave i da ih se još za života kanonizira jer i onako traže svoje štovanje od svojih istomišljenika.
Život na koji nas Krist poučava jest otvoreno srce. I doista ova predivna prispodoba može biti svakom od nas na razmatranje jer nitko nije svet niti toliko dobar da ne zastane pred sobom da se zagleda u zrcalo svoje duše i vidi sebe onakvima kakav u svojoj stvarnosti jest. Dakle ni jedna svekrva ne može vidjeti sebe ali je njezina snaha vidi. Ni jedan ukućanin sebe ne vidi niti svojih djela niti uvreda ali zato njegovi ukućani to vide. Ni jedan alkoholičar neće priznati da ima problema s alkoholom. Niti će ijedan zlostavljač priznati da tuče svoju suprugu. Ni jedan roditelj neće priznati da maltretira svoju djecu svojim ne ostvarenim vlastitim željama i promašenim htjenjima. Naše ponašanje je farizejsko. Drugi su uvijek pored nas veći grešnici od nas samih. Nažalost svi ćemo se žaliti na mnoge grijehe društva i Crkve a sami smo začetnici i mita i korupcije i svega zla. Evo nam danas novog modela.
Zagledajmo se u sebe i svoj grijeh. Nemojmo se pravdati nisam ubio, nisam ukrao, nisam ovo, nisam ono. Rekao je papa Franjo u jednoj svojoj katehezi “kako nisi ubio kad si svojoj supruzi rekao ružnu riječ“. Ubio si je. Zar svojoj djeci ne činite nažao govorite ima da su ovakvi ili onakvi. Ubio si svoje dijete odveo si ga u drogu. Ubojica si. Kažeš da nisi ukrao. A svojim pogledom. Ukrao si dostojanstvo žene koju si pogledao s požudom. Ukrala si dobar glas svojim ogovaranjem.
Sveto vrijeme korizme iskoristite za dobru i kvalitetnu svetu ispovijed. Ali ne ostani samo na tom. Dođi onom koga si ogovarao i zatraži oprost i reci lagao sam o tebi, o tvom životu, o tvojoj obitelji. Izmišljao sam zlo kako bih ti napakostio tvom dobrom glasu. Zatraži oprost od svakog koga si se ogriješio. Svoje djece, supruga, oca, majke, radnih kolega. Priznaj svome šefu da si mu otuđio njegovo vlasništvo. Da to je pokora koja garantira očev zagrljaj pokajana grešnika koji se onda kaje i prestaje sa grešnim životom. Iskoristite ovo sveto vrijeme korizme za dobru ispovijed. Dobar ispit savjesti vodi prema dobroj ispovijedi. Meditirajte nad otajstvom života i velikog Božjeg milosrđa. Istina je da Bog oprašta svaki grijeh, no samo onom koji se iskreno kaje. Onom koji se preuzetno ne opravdava Božjim milosrđem već koji se kaje i traži od Boga milost za svoje grijehe. Neka nas Gospodin uvijek po prispodobi o rasipnom sinu budi od sna i u nama budi ljubav pokajanja. I neka nas upravlja putem novog čovjeka po mjeri Isusa Krista.
don Damir Bistrić
