»Zaista, kažem vam ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.“ (Mt 18, 1-5.10.12-14)
Možemo li zaista postati kao djeca koja s iskrenim čuđenjem gledaju ljude i prirodu, koji se vesele kiši jednako kao i suncu?
Možemo li zaista biti spontani i neposredni u svijetu u kojem se skrivaju karte i neprestano domišlja kako nadmudriti bližnjega?
Jesmo li se zaboravili smijati i plakati s drugima, može li nas još uvijek ganuti suza na oku drugog čovjeka?
Ako je u nama ostalo nešto od suosjećanja, ljubavi, sućutnosti, ako znamo prepoznati pa i ljubiti patnju drugih, pa i nepoznatih, ako u nama ima spremnosti za nesebično služenje drugima, onda u nama ima još uvijek nešto djetinje, onda smo zaista blizu kraljevstva nebeskoga.
don Boris Vidović
