Živimo u društvu koje boluje od toga da ljudi sebe vide velikim, a druge malima. To nazivamo taštinom, umišljenošću, uobraženošću i lažnom veličinom.
Svi bi htjeli biti vođe. Na taj način se stvaraju vrijednosti po prvim mjestima , a na po dobrim djelima. Nije važno tko će više učiniti za opće dobro nego tko će zauzeti prvo mjesto. Takvo stanje duha kršćanska tradicija naziva ohološću. Ono se izražava Biblija SZ: „Tko je ohola i naduta srca toga ne trpim.“ Isus kaže: „Svaki koji se uzvisuje bit će ponižen a koji se ponižava bit će uzvišen.“
Poniznost se naziva skromnošću. Zašto? Zato jer skroman čovjek sve svoje zasluga ne pripisuje sebi, nego ih vidi kao dar koji mu Bog daje. Što ima na meni, a da nije dar Božje? Učini sebe malenim da bi te drugi učinili velikim. Ponizan čovjek se pita: Kako sam upravljao s dobrima koje mi je Bog dao? Tu vidi nedostatke koji ga čine poniznim. „Bože, ti si mi dao dobra, a ja sam loše ili nedovoljno dobro s njima upravljao“. Tako je čovjek više upravljen na sebe i svoje nedostatke, nego na prosuđivanje drugih.
Poniznost čini čovjeka velikim jer je upravljen ispravljanjem svojih nedostatka. To se zove istinoljubivošću i iskrenošću pred Bogom. Tako čovjek sve više sebe gleda očima Božjim. Poniznost nas čini svjesnima svojih dužnosti. Poniznost nije ponižavanje, nego istinit sud o sebi. Poniznost nas uči da možemo pogriješiti i da uvijek imamo što naučiti. Ponizan čovjek vidi istinu o sebi i želi surađivati s Bogom. Ponizan čovjek surađuje s planovima Božjim te tako u Božjim očima biva velik.
Knjiga Mudrosti opominje da je ohol čovjek ima u srcu biljku zla. Najčešće ljudi govore o nedostacima drugih umjesto svojima. Stara mudrost kaže da o drugima govorimo samo ono što smo u stanju reći pred njima. Uvijek se i u najlošijem čovjeku ima nešto za pohvaliti. Ohol čovjek nije u stanju priznati dobro u drugima. Gospodin Isus nas primjerom svoje gozbe uči skromnosti. Mnogi ljudi odmah su uvrijeđeni, ako im se nije dovoljno iskazalo pažnje. U našem društvu puno je poslovne razmjene: Ja dajem tebi da bi ti uzvratio meni. Isus kaže: „Pozovi siromahe i Bog će ti naplatiti.“ Lijep primjer je majka Božja Marija. Njeno srce je usidreno kod Boga i slavi Božju veličinu, a ona je samo službenica Božja. To je častan naziv . I Isus sebe naziva slugom Božjim. Jer je došao da služi, a ne da vlada. Ako s Marijom idemo u Isusovu školu naučit ćemo da je on blaga i ponizna srca.
Neka Bog naše srce oblikuje po srcu Isusovu i Marijinu. Tada se vraća mir i poštovanje pred Bogom i zahvalnost pred Onim koji nam sve daje i odgovornošću pred patnicima i siromasima kao i brigu za generacije koje dolaze. Jednom će Bog usavršiti u svojoj ljubavi sve što je stvorio i u njegovom vječnom kraljevstvu će slaviti nebo i zemlja veličinu koju je Bog za nas učinio.
don Luka Vuco