U evanđelju se govori o stvarnosti uskrsnuća od mrtvih. Dobro je o tome govoriti nakon blagdana Svih svetih i Dušnog dana kada molimo za naše preminule.
Ljudi su od vijeka kroz povijest vjerovali u neumrlost duše. Grčka mitologija je izmišljala razne načine života nakon smrti. Kod Židova saduceji, koji su pripadali svećeničkom sloju u Jeruzalemu, nisu vjerovali u uskrsnuće. Oni postavljaju pitanje o tome kome će pripasti žena u drugom svijetu ako je bila žena sedmorici braće. Oni hoće tvrdnju o uskrsnuću time učiniti smiješnom. Kod Židova je bilo dozvoljeno uzeti bratovu ženu nakon njegove smrti. To je rješavalo uzdržavanje udovica.
U ono vrijeme mnogi Isusovi suvremenici nisu vjerovali u osobno uskrsnuće, nego su mogućnost nastavka života vidjeli u svom potomstvu. Isusov odgovor je jasan: Njegovi protivnici imaju ograničeni ljudski pogled na život koji je Bog u svojoj ljubavi namijenio svojoj djeci poslije smrti. Oni ne mogu predočiti život koji je Bog namijenio svojoj djeci. Bog, gospodar neba i zemlje, nije Bog mrtvih. Njemu svi žive. Ako Bog s nama ide, tada nas neće u smrti napustiti. Nemojmo svemoći Božjoj stavljati granice da naši pokojnici nisu zauvijek izgubljeni, da njihova egzistencija nije jednostavno nestala, nego je njihov život preobražen.
I za naše sumnjivce čini se nemogućim zamisliti ponovno oživljavane mrtvih. Kad je Isus uskrsnuo apostoli su teško vjerovali u njegovu uskrsnu tjelesnost. Morao ih je doticajem i blagovanjem uvjeriti da je on uskrsnuo na jedan novi neshvatljivi život, kao što je ušao kod njih kroz zatvorena vrata. Za njega ne vrijede zakoni prostora i vremena. On živi posve novim životom. Oni žele pričom o ženi koja je bila sedmorici braće ženom učiniti smiješnom uskrsnuće mrtvih. Oni smatraju da se zemaljski život poslije smrti produžuje u drugom svijetu. Isus govori o drugom svijetu za koga ne vrijede zemaljski zakoni. Jedan naš susjed je jednom rekao: Ako postoji život nakon smrti onda bi i njegov djed treba doći njemu u posjet. Kao da njegov djed živi u susjednom selu.
Iz naše zemaljske perspektive teško je zamisliti život bez smrti, radost bez žalosti, život bez rastanka. Isus je svojim uskrsnućem dokazao postojanje drugoga života za kojim ljudi u dubini duše čeznu. Uskrsnuće tijela je uskrsnućem Kristovim najvažnija poruka koju su prvi kršćani svjedočili. „Ako Krist nije uskrsnuo uzaludna je naša vjera“, kaže sv. Pavao. Bog ne bi bio otac ljudi ako ne čuva život svojoj djeci koju ljubi i za njih položio svoj život na križu. Ipak je uskrsnuće istina u koju ljudi najteže vjeruju iako ga najviše žele. Čudno! Kaže se da u Europi preko trideset posto kršćana ne vjeruje u uskrsnuće. Atenski učenjaci su rekli svetom Pavlu koji je govorio na koncu predavanja o Isusovom uskrsnuću, da će ga o tome drugom prigodom slušati.
Isus je uistinu došao da nas pouči o Bogu, otkupi od grijeha svojom smrću i svojim uskrsnućem nam otvori beskrajni život kod Boga. Ispravan put istini zagrobnog života treba povezati s pitanjem: Tko je Bog? Uskrsnuće se oslanja na Božju ljubav koje ne bi bilo da nema uskrsnuća i vječnoga života kod Boga. Svako euharistijsko slavlje jest slavlje Isusove smrti i uskrsnuća. Kad smo očišćeni od grijeha tada nosimo u sebi krštenjem uskrsli život koji se nakon tjelesne smrti ukazuje kao jedini život koji će se objaviti u uskrsnuću tijela na sudnji dan kad će Isus ponovo doći u slavi. Isus kaže da ljudi neće više umirati, jer će biti kao anđeli i po uskrsnuću sinovi Božji. Anđeli nemaju tijelo. Oni su duhovna bića, a ljudi će uskrsnuti i tijelom, jer je Bog stvorio dušu i tijelo čovjeku. Nebo nudi nove oblike i izraze te ljubavi koja nadmašuje sve što možemo zamisliti što bi bila igračka, a ne Bog. Isus zaručnik povezuje se zauvijek u ljubavi sa Crkvom. Zato se radujemo onome što nam je Bog pripremio. Smrt je prolaz pravom vječnom životu i gledanju Boga u slavi uskrsnuća.
don Luka Vuco
