Svi se s vremenom zasitimo svega. Ono što nam je do nedavno bili izazovno što nam je bilo interesantno polagano blijedi.
Nezasitna smo civilizacija koja uvijek traži novo, odmah i sad. Nemamo ni najmanje strpljenja. Užurbani tempo života ne donosi te plodove jer je jako teško iznjedriti svakodnevno nešto novo nešto neponovljivo. Sve je već viđeno. Sve je dosadno. Živjeti u takvom okruženju u kojem vlada represija novotarija Bog ostaje izoliran. Tako neki kažu da On nije dovoljno moderan. Nije dovoljno suvremen. U traženju za novim interesantnijim sadržajima u toj stalnoj potrazi u većini ostajemo razočarani ponudama i realizacijama koje nam se nude.
Nasuprot onog što mi tražimo ili smo prisilili sebe da želimo Bog pruža uvijek isto. Svakoj civilizaciji, svakoj kulturi, svakoj generaciji nudi isto. Nudi sebe. Nitko se ne može takmičiti s njim koji svakodnevno sve stvara novo. Izabire ulazak u svijet sa ogromnim spektaklom. Uzima neponovljivi događaj svog utjelovljenja koristeći se najdivnijim materijalima. Sve oko tog događaja vrvi emocijama, doživljajima, savršenošću i divljenjem. Ni jedan koncert ni jedna projekcija, ni jedno najnovije tehnološko čudo ne mogu se uspoređivati s Božjom svemoćnom stvaralačkom snagom. Jer učiniti zaokret za cijelo čovječanstvo doista traži enormnost kreacije i estetike. A to može samo Bog. Čovjek ma koliko se god trudio uvijek ostaje nedorečen sa prepuno pogrešaka i neostvarenosti. Ni jedan proizvod od čovjeka načinjen nema cjelovitost i uvijek je podređen ograničenosti sa rokom trajanja. Svatko od nas radi iste pogreške, izgovaramo krive riječi, radimo krive stvari. Padamo, ustajemo, učimo, rastemo. No Bog i njegovo djelo ostaju za svakoga kao najizvrsniji čin divljenja.
U našoj bližoj pripravi za svetkovinu Božića čitamo danas upravo o neponovljivom događaju koji obilježava cjelokupnu ljudsku povijest. Bog postaje čovjekom. Božje djelovanje i čovjekova spremnost za suradnju započinju zajedničko djelo. Bez toga nema ničega u životu. I dok Marija prepušta da je Bog vodi u ovoj neizvjesnosti i u nezavidnoj situaciji prepunoj strepnje i straha od osuda i izoliranosti. Josip je prepun nedoumica. Sve čini kako bi se riješio problema koji je nastao. Što bezbolnije. „Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti.“ Naša razina na kojoj se nalazimo danas jest tužna činjenica da na ni jednom planu ne želimo surađivati s Bogom. Suradnja traži otvorenost, prilagodljivost. Svatko od nas samo je fokusiran na sebe. Uvijek izbjegavamo situacije koje su nam nepredvidive. Smanjujemo opseg slobodnog djelovanja. Surađivati s Bogom nije popularno jer ako nas netko vidi da molimo, da prakticiramo svoju vjeru mogao bi nas osuditi, mogao bi nam staviti razne etikete koje su u društvu nepodobne. Bojimo se da nas možda ne nazovu zaostalim katolibanima, klerofašistima i ostalim epitetima koje nama vjernicima prišivaju tamo neki kavanski promašeni ljudi sa dva promila alkohola bez identiteta.
Koga se to mi bojimo i čega? Zar takvih neostvarenih i u mržnji zadojenih? Zašto smo se udaljili od Božje suradnje s nama? Bez suradnje s njim nema ništa. Ni jedna molitva, ni jedna želja, ni jedan dio ostvarenja našega života u potpunosti ne može se ostvariti bez Božje prisutnosti u našem životu. Kroz suradnju s Bogom nikada ništa ne gubiš, ni ljubav, ni prijatelje, ni radost, ni blagostanje. S njim sagledaš sve i učiš što je prava ljubav, pravi prijatelji, prava radosti, pravo blagostanje i bogatstvo. I dok se uvijek kolebamo danas se otvorimo Božjoj suradnji. S njim započnimo živjeti uronjeni u milost njegove prisutnosti. Zaodjenimo se Božjom ljubavlju i krenimo s njim u avanturu prepunu izazova i gledajmo čudesna djela njegova.
don Damir Bistrić
