Uvijek kroz sveta pokornička vremena spremni smo slušati Božje spasonosne savjete. I to doista ostaje samo na slušanju. Nikako nemamo vremena to što čujemo provesti u život.
Kad nekom spomeneš korizmu prvo što mu pada na pamet je odricanje. Mnogi jedva čekaju korizmu kao kojekakvu korekciju za svoje zacrtane novogodišnje planove od kojih se nakon nekoliko dana svečano odustalo. Tako da nam korizma postaje povod za ponovljeni tretman gubljenja kilaže. Tretman odvikavanja od duhanskih proizvoda. Tretman za ovo i ono. Sve je to dobro ali je sve na krivom temelju. Prvi dani korizme u sveto pisamskim izvještajima imamo mogućnost razumjeti ono na što nas ovo sveto vrijeme poziva i što ono doista nudi. Ionako smo se u svemu osilili i sve više smatramo kako smo mjera svih stvari. U nas se zavukao zloduh u kojem ne prođe ni jedan dan a da ne činimo nekom ili pak sebi zlo. Zabavljeni svojim vlastitim mudrovanjima zaboravili smo koliko je naš život promašen. Ispunjeni obvezama, inventima, a prazni do bola. Ostarjela dama Europa koja nam je postala ideal napustila je Boga jer je to in. “Bog nije ljubitelj ljudskih prava on je predator” kako to reče jedan bivši europarlamentarac. Biti oslobođen od Boga, vjere, crkve i svega što smeta otvara tek vrata prosperiteta. Lako smo se uhvatili u klopku bezboštva u kojem sada vlada kaos. A tamo gdje je kaos vlada svaki oblik zla. Svaka stvarnost tada je samo izlika za počinjenje najbestijalnijih stvar. Nema toga što nas ne opravdavamo. Postali smo svi preosjetljivi. Toliko nam je važan naš ego. Usplahirimo se ako se naša mišljenja ne uvažavaju. Ne podnosimo dijalog toleranciju jer nam je na pameti naš vlastiti monolog i vlastita diktatura. Sve oko nas vrvi verbalnim teroristima. Živimo kao u nekom vremenu zajamčenih prava i vrednota ali očito samo za neke. Samo za odabrane skupine. Oni redovito i programatski siju govor mržnje. Oni su začetnici, provokatori svega što unosi nemir. Ali oni imaju prava. Ostali neka šute. Zaštićeni kao lički medvjedi. Na silu se želi poništiti i uništiti pravo da svatko ima svoje mišljenje. Kuda nas je to dovelo. Da neprestano živimo od torture histerije i straha. Da Bog smeta. No On je onaj koji budi od lažnog sna sigurnosti. Zato smeta, zato ga se mnogi boje. Jer kad sebe uvjeriš da Boga nema onda možeš što hoćeš i kako hoćeš. Tada se prelazi preko leševa kako bi se domoglo do svojih bolesnih ciljeva i aspiracija.
Toliki su ovih dana u strahu od korona virusa. Pokupovale su se maske. Obnovile su se zalihe hrane. Svi u strahu. Zašto? Jer će umrijeti? Možda će okrivit i Boga jer je dopustio onu novu bolest koja je izašla kao i mnoge iz laboratorija da se potroše zalihe i to baš jednog jedinog lijeka koji pomaže u liječenju ove gripoze. Industrije koje siju smrt moraju zarađivati. Stare zalihe oružja moraju se potrošiti. Zato ratovi. Svi smo mi u većini samo pokusni kunići onima koji na nama diktiraju svoju suverenost. Smetaš, sve će se to lako riješiti jedan mali virusić i već te nema za sva vremena. Tako je to. Onaj koji se grčevito bori za kao svoj život uvijek ga izgubi. Svi bi zdravlje onda kada se približi kraj. Svi bi živjeli kad su uništili svoj život. Kako siješ tako i žanješ. Uvijek nam je dežurni krivac netko drugi. Umjesto da sami sebe prekorimo za ono što činimo. Kao da smo hipnotizirani živimo bezglavo. Potucamo se ovim jalovim svijetom i eto tako prođemo pored svega kao kakvi boemi u fantaziji kako smo važni, lijepi, moćni, nezamjenjivi. Sve nam je onako sasvim svejedno dok ne dođe dan “d“. Tada kad otkriješ svoju bolest, dobiješ dijagnozu tada te nije briga ni za što. Ni društvo ni sav novac, ni vlast, ni moć ni tajna društva ni ljepota ništa ne pomaže jer nema lijeka. Tek kad osjetimo nemoć tada se pokaže jedini koji je svemoćan.
Danas sve nas prorok poziva na život svetosti. „Viči iz sveg grla, ne suspreži se! Glas svoj poput roga podigni. Objavi mom narodu njegove zločine, grijehe njegove.“ Prepušteni vlastitoj samovolji zaboravljamo na sveto. Spoznajmo svoje zločine, svije grijehe. Oslobodimo se danas svega što je zlo. Jedina snažna stvar koja nam je dana kao izvor pokore pokajanja je iskrena pokora, post. Od svega nam đavao može oduzeti, ali od posta ne može ništa. Upravo zato jer su kršćani zaboravili postiti lako smo se upetljali u zamke zloga. Đavao likuje svaki put kad uspije nas uvjeriti kako smo za to preslabi, prebolesni, prenemoćni, premladi, prestari. Post je izvor milosti i iz njega izlaz sva mudrost za život. Jer tada vidiš koliko si doista čovjek od riječi. Neka post naš korizmeni bude plodonosan uvijek ga započnite s molitvom. Nemojte mislit da će vas đavo poštedjet čak štoviše navale će biti jače možda i nesnošljive. Ustrajte. Pažljivo birajte s kim provodite vrijeme. Uzaludno potrošeno vrijeme je gore čak od uzaludnog potrošenog novca. Kroz ovo sveto vrijeme pod kontrolom držite svoj jezik, karakter i ponašanje. Ništa ne forsirajte, ni razgovor, ni prijateljstvo, ni ljubav, ni pažnju, pa ni post ili pak odricanje od bilo čega. Sve što je na silu nije vrijedno i nema dobra ploda. Otvorena srca zaputimo se u ljubavi Božjoj i neka nam je plodna ova korizma. „Ne postite više kao danas, i čut će vam se glas u visini! Zar je meni takav post po volji u dan kad se čovjek trapi? Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Gospodina Boga: Kidati okove nepravedne, razvezivat spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola, i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi.“
don Damir Bistrić
