Svatko od nas vjernika uvijek je u nekoj dvojbi. Teško je svakog dana ostati na jednoj visokoj vjerničkoj razini. Toliko nam se toga potkrade.
Izustimo ono što ne želimo. Banalne situacije dovedu nas do neugodnosti. Tako se lako damo isprovocirati zlom. Tako je naporno raditi na sebi. I onda podlegnemo okolnostima i uvijek se damo zavesti te krenuti putem linije manjeg otpora. Prvi put kad sebi izmislimo razlog za ne odlazak na nedjelju misu uvijek ćemo ga naći. I tako je za svaki grijeh. Za sve nađemo opravdanje. Tako je lako okrenuti leđa onom koji nam daje ljubav. Vidljivo je to na onoj najosnovnijoj razini. Naši ukućani postaju žrtve na koje se iskalimo zbog tamo nekih koji su nas izbacili iz takta. Okrutni smo prema onima koji nas ljube bezgranično a pokušavamo uvijek biti dobri dodvoriti se prema onima koji nas smatraju usputnim i koji nas svakodnevno maltretiraju. Kad zaboravimo onaj dar koji imamo ispred sebe svoje bližnje živimo kao zvijeri. Bezdušni. Nakaradni. Naša životna ranjenost pokušava nas odvlačiti od nas samih. Od brige za sebe. Taj stalni problem u kojem se pridržavamo nekakvih svojih postulata, principa samo nam štete i zarobljuju nas u lažni svijet. Okovani hodamo ugađajući svima. Mislimo da s time nešto dobivamo. No postajemo prazna ljuštura prepuna nezadovoljstva. Izgubljeni tragamo za srećom na krivim mjestima i ostajemo prazni prepuni boli i jada. Nažalost sve je to uzrok grijeha. Grijeha koji nas je zatvorio u začarani krug u kojem smo postali opterećenje sebi i svima oko sebe.
Iz tog grešnog stanja onda nastaju prijetnje svih oblika. U svoj svojoj ranjenosti nemamo mjere. Vrijeđamo svakog oko sebe. Mrzovolja, zavist, srdžba. Nitko nam nije dovoljno dobar. Sve oko sebe promatramo kao neku prijetnju. Na tuđim plećima se stječu bodovi. Zavrzlame, laž. Sve oko nas je prepuno smicalica. Nitko nikog više ne podnosi. Umjesto da se pohvali napredak na poslu ili bilo u čemu ti neki postaju ljubomorni, nesnošljivi. Iz ljubomore slažu svoje vlastite lažne priče. Sve se radi kako bi se ono što je dobro obezvrijedilo. Onog koji je dobar proglasilo kriminalcem. Tolika je razočaranost među našom populacijom. Nema zadovoljstva u ničem. A sve imamo, sve posjedujemo, sve činimo kako bi bili sretni a iza toga nema ništa. Ništa nam ne donosi radost. Ni druženja nisu kao prije. Ni izlasci nemaju više smisla. Ni glazba, ni umjetnost. Ništa više u nama ne proizvodi radost, ali odrađujemo bez pogovorno svoj dramaturški dio pojavljivanja na tim događajima jer dobro je biti viđen, prisutan. Jer ako nisi nestaneš. Svi te zaborave, a tada u ovakvom silničkom vremenu ne postojiš. Ni prijašnja vremena nisu bila bolja.
Kad čovjek napusti Boga svašta se nakalami na naš život. U potrazi za svojim materijalnim ostvarenjem i sigurnošću zadobijemo se ali izgubimo sebe. Ponekad se ima osjećaj kako živimo u vremenu kopija neuspjelih kopije. Vrijeme je da se vratimo svom Bogu. Izvoru svake svetosti mira i radosti. Zato danas nama prorok Izaija nadahnut Bogom daje spasonosni savjet kako se ponovno vraća u dobar i kvalitetan život. „Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini, i tama će tvoja kao podne postati, Gospodin će te vodit bez prestanka.“ Svi smo mi vjernici danas izloženi govoru mržnje. Prepušteni smo samovolji u kojem će nas uvijek netko prozivati. Pozivati se na neka prošla vremena kao opravdanje za novi suptilan progon u rukavicama u ime ljudskih prava i velikih sloboda. Na taj način nas se želi kolektivno opteretiti, istraumatizirati kako bi pod pritiskom ostali obezglavljeni i kako bi se svrstali u bezličnu masu koja se ne usudi progovoriti o svojoj vjeri i vjerničkom životu. Svatko od nas nosi svoju grešnu, ali svetu povijest. To nikad ne smijemo zaboraviti. Povijest osobnog spasenja. Povijest u kojoj Bog djeluje i izvodi nas na dobro. Povijest u kojoj smo prepoznali koliko nas Bog ljubi i koliko mu je stalo do nas. To nam pokazuje i današnjim evanđeljem.
U cariniku Leviju svatko od nas može vidjeti sebe. Isus Krist, Bog, danas želi biti dionikom našeg života. On ne dolazi pravednima. To je vidljivo. Svi oko nas su sveti i bezgrešni. Bar tako kažu. Njima nije potreban Bog. Što će im. Isus dolazi malenima, neznatnima, obespravljenima. On dolazi grešnicima. Ljudima koji su umorni od tereta grijeha koji im ne da živjeti. Te svakom od nas danas kaže: „Pođi za mnom!“ Nemojmo se zaustaviti na propitivanju već se odvažimo krenuti otvorena srca za onim koji ima snagu sve učiniti novim, dobrim. Isusa nije brige hoće li mu netko od tih navodnih pravednika, bezgrešnika prigovoriti što želi tvoje društvo i što želi biti s tobom. On nije opterećen ljudskim procjenama. On zna da ga trebaš. I zato dolazi k tebi. Previše smo se oslonili na ljude oko sebe. Od takvog oslonca ostali smo više ili manje razočarani. Mislili smo da su drugi spremni učiniti ono što bi mi učili za njih ali ništa od toga. No ima onoj koji će učiniti za nas i više od onoga što bi mi učinili za njega. Pristupimo svom Bogu, svojoj luci spasa i prepustimo da nas bezgranično uzljubi i grijehe nam oprosti opravši ih u kupelji svoje pravednosti. „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Nisam došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje.“
don Damir Bistrić