Svatko od vjernika danas uvijek je u nekoj dvoumici.
Uvijek ispitujmo Božju svemoć. Svatko bi htio brze Božje intervente. Bog koji gasi požare. Bog koji je kantica za sve kako nama padne napamet. Bog kao treba reagirati na sve naše budalaštine. On bi trebao. Uvijek bi nešto nekom trebao onako kako smo mi to zamislili ili kako mi to hoćemo. I onda kad se sve to što smo mi planirali ne pitajući se da li nam je to potrebno ili pak dali nam to koristi ne ostvari ostanemo razočarani. Tada postanemo bjesni. Bog na kojega smo računali nije odgovorio na ono što smo mi htjeli, zabrljali, uništili. Uvijek Njega ili nekog drugog okrivljavamo za svoje bolesti, propuste, loše odluke, pogreške. Uvijek je netko drugi kriv za ratove, pandemije i epidemije. On je krivac jer da je svemoćan, kako to kažu u svom tumačenju, onda on to ne bi dopustio. I tako to uvijek postaje opravdanje ili pak prigovaranje bilo navodnih vjernika bilo ateista.
No Bog je stvorio svakog od nas da mi promijenimo situaciju. Samo mi ne želimo odgovornost. Svatko od nas pere ruke pred ozbiljnošću problema. lako se zavaditi, ali hajde se pomiri. Uništi svoj ego. Poniznošću priznaj da si pogriješio. Naravno oni koji započinju ratove šalju tuđe sinove na bojišta a sebe i svoju djecu štite i šalju kao izvjestitelje u sigurne krajeve pod izgovorom prezentacije dobrog izvještavanja. A nakon rata onda je sasvim svejedno kako će se interpretirati situacije. Tada nisu bitne žrtve. Tada se radi kao na pomirenju. Tada su svi velikodušni. Tada su svi oni koji su branili slobodu zločinci ali oni će zato ispisivati neke nove nepostojeće ali službene povijesti.
U svom životu svakodnevno ako ćemo sebi priznati toliko se znamo udaljiti od Boga. Zaboravimo na njega. Zanemarimo sav vjernički život. Toliko ga puta javno zaniječemo. Sramimo se reći da smo vjernici. Prepuni smo kritike na sve. Kriticizam nam je na ustima čim zinemo. Sve nam je na tapetu. A zapravo izvor bilo kojeg pa i vjerničkog nezadovoljstva je naše oholo ponašanje i loše upravljanje životom. Kako ćeš bit zadovoljan kad su ti apetiti veliki a ono što zaradiš utrošiš u vjetar. Protratiš sve a zato ti postane krivac crkva, Bog, vjera. Oni imaju novca. S tvojim ponašanjem Bog nema nikakve veze. To je tvoj odabir. Tvoj život je onakav kakvim si ga sebi osmislio. Ako trošiš mimo svojih prihoda naravno da ćeš biti u dugu. Ako je tvoj život kocka pa da imaš ne znam koliko ode sve u ništa. Ali Bog s tim nema ništa. Bog nema ništa s tvojom kockom. Bog nema ništa s tvojim nerealnim VIP životom. Bog nema veze s tvojom drogom. Bog nema ništa sa tvojim raskalašenim zabavama. Bog nema veze s tvojom nerazboritom potrošnjom. Uzrok tvog nezadovoljstva leži u tebi i tvojim postupcima, tvojim htijenjima nezasitnim željama.
U tvojim odabirima leži sve. Doista nema veće kazne za svakog od nas nego da nam vrijeme objasni što smo izgubili i što smo učinili. Danas su toliki vjernici ravnodušni prema Kristu. Ravnodušni su prema svojem kršćanskom životu zato Krist ponavlja isto što je govorio za onovremene vjernike. „Naraštaj ovaj naraštaj je opak. Znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jonin.“ Onom koji vjeruje nije potreban dokaz Božje svemoći. Za onog koji je u otajstvu Božje ljubavi čuda se događaju svakodnevno jer ih zna prepoznati. Zatvoreno srce ne može vidjeti Božju ljubav. Zatvoreno srce ne može prepoznati snagu opraštanja, snagu milosrđa. Skrušimo se pred svojim Gospodinom. Otvorimo mu svu svoju bol i ranjenost. Dopustimo mu da nas izliječi od naše ravnodušnosti. Dopustimo mu da nas dotakne svojom dobrotom. Da nas preobrazi u nove ljude koji imaju povjerenja. Da u nama prepozna dobre suradnike koji vrše volju njegovu. „Srce raskajano i ponizno, Bože, nećeš prezreti.“ Otvorimo se milosti Božje ljubavi i započnimo život smislenosti, radosti, poštovanja. Život poniznosti obraćenja oda zla za život svetih, za život blagostanja. „Bog vidje što su učinili: da se obratiše od svojega zlog puta. I sažali se Bog zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio, i ne učini.“
don Damir Bistrić
