Skepticizam
Skepticizam je filozofsko učenje po kojem se ne može sa sigurnošću spoznati istina. Potpuni ili apsolutni skepticizam drži da se istina ne može spoznati ni na kojem području. Djelomični skepticizam niječe mogućnost spoznaje istine samo na nekim područjima; metafizički, religiozni, odnosno ćudoredni skepticizam sumnja u mogućnost metafizičkih, vjerskih, odnosno ćudorednih istina. Apsolutni skepticizam je naučavao filozof Piron iz Elide u IV. stoljeću. Novovjeki skepticizam nazvan je metodičkim skepticizmom, polazeći od svjesnosti stanja svijesti, nije siguran da li ljudske predodžbe predočuju stvarnost na koju se one odnose.
Perfekcionizam
Za nekoga znamo reći da je nešto perfektno odradio. Ili da je perfekcionist. Time želimo kazati da ta osoba želi da sve ono što radi bude perfekno, savršeno i bez pogrešaka urađeno. U povijesti ljudskog roda, ali i danas ima slikara, kipara, umjetnika i drugih zanimanja koja imaju predstavnike perfekcioniste. Oni dakako nisu zadovoljni sa prosječnošću, sa nečim što nije dotjerano do savršenstva. Doduše rijetke su takve osobe. Ali ipak one postoje. Za nekoga ljudi znaju reći: „ On govori perfektno njemački jezik“. Znači da mu je njemački jezik postao kao materinji jezik.
Čovjekova osobnost
Čovjekova osobnost je stupanj vlastite ostvarenosti osobe u dijalogu sa postojanjem. I to u otvorenosti prema misteriju svetog, božanskog. Osobnost čovjeka se očituje u pravilnom služenju slobodom. Ali također osobnost čovjeka se očituje u patnji i smrti. U njegovom ne -potiskivanju osobne krivnje i prihvaćanju njegovih dužnosti. Osobnost se ostvaruje u cjelovitosti osobe. Osoba je ljudsko biće obdareno razumom, slobodnom voljom i odgovornošću. Osobna odgovornost uključuje odgovornost za vlastiti bitak, vlastiti život. U kozmičkim religijama osoba je svjesna sebe, svoje jedincatosti i originalnosti pred Bogom. U kršćanstvu je posebno naglašena osoba i osobnost. Zato za kršćanstvo kažu da je ono personalistički, osobni tip vjere. Boga se zamišlja kao zajedništvo triju božanskih osoba. Ljudska osoba je uvijek u suodnosu sa drugim ljudima i sa Bogom. Pa tako u kršćanstvu postoje: zajednica, etika, moral, čin i odgovornost.
Čovjekova duhovna sreća
Kao što sam naslov ove teme kaže: „ Čovjekova duhovna sreća je negdje između skepticizma i perfekcionizma. Bilo bi pogrešno da se kao osoba spustim i ostanem samo na skepticizmu punom različitih sumnji u vječnost i samog sebe. Da se počinjem smatrati bezvrijednim, beskorisnim, promašenom osobom, sa promašenom i nepopravljivom osobnošću. To bi bilo kako neki kažu „ bacanje koplja u trnje“, odustajanje od borbe, od izgradnje svog vlastitog originalnog kršćanskog stava. Znao sam često čuti: sve je bez veze, život nema smisla, moj se sin objesio i ja ću to isto učiniti. Sve ide kraju: država, ljudi, ljudskost, sve ide u propast. Takve tvrdnje sam čuo od vjernika, ne od ateista ili agnostika. Jedan mi reče; “ Molio sam se badava, vjerovao u Boga, i vidite što me snašlo, kakva tragedija“. Bolni skepticizam u jakoj tragediji. Ili kažu: „ On dlaku mijenja, ali ćud ne“. Čovjek je nepopravljiv. Opet skepticizam, sumnjičavost u promjenu, u mogućnost duhovno – praktičnog obraćenja. Opasan je skepticizam, a možda je još opasniji perfekcionizam. Koliko je đaka bilo nesretno što iz svih, baš svih predmeta nisu imali peticu ? Koliko je očeva i majki poželjelo i trsilo se da im djeca postignu u životu ono što oni nisu postigli? Opasan perfekcionizam. Moj je sin nadaren, talentiran kao nogometaš. U njemu vidim Ronalda, ili Modrića. Želim napraviti kuću po najmodernijim standardima. Kuća mora imati baš sve, što čovjeku ovog vremena treba. I tako bismo mogli redati, želje, nakane, opterećenja, htijenja da se postigne nešto perfektno.
Sveti Jeronim Dalmatinac
Svi smo čuli za sveca, crkvenog naučitelja, prevoditelja Svetog pisma svetog Jeronima, koji je sa hebrejskog i grčkog jezika Bibliju preveo na latinski jezik. Mnogi kažu da je bio vrsni poznavatelj hebrejskog i grčkog jezika i da mu je prijevod „Vulgata“ gotovo savršen. Iza njega su se stoljećima služili njegovim latinskim prijevodom teolozi, pisci, umjetnici, intelektualci. Prijevod nije učinio sam, nego sa ekipom svojih suradnika. I to ne u nekoj toploj sobi, nego u pustinji gdje je boravio kao pustinjak. Rekli bismo svet čovjek, savršen intelektualac, teolog i pisac raznih rasprava sa ondašnjim teolozima. Ali nije baš tako. Duboko je bio svjestan jedne svoje velike mane. Ta mana je bila svadljivost. Bio je brz na jeziku i peru. Njemu se s pravom pripisuje izreka: „ Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum!“ Oprosti mi, Bože, što sam Dalmatinac! Veliki čovjek, svetac, savjetnik ondašnjeg pape, a imao je veliku manu da je bio svadljiv, ponekad netolerantan. A sa druge strane vrlo radišna osoba, želio je proslavljati Boga svojim teološki radom i spoznatim znanjem. Duboki duhovni mislilac, teolog, filozof, sve naj, najbolje. Postoji jedna motivacijska, vrlo lijepa misao svetog Jeronima koju je napisao biskupu, svetom Paulinu Nolanskom: „ Gledajmo da naučimo na zemlji one istine čija će se trajnost nastaviti u nebu.“ Fantastična misao. Duboko duhovna misao. U svom životu moramo učiti i djelovati tako da nam cilj budu one vrijednosti koje su neprolazne, trajne, koje vode i koje nosimo nakon smrti u nebo. Ove godine je 1600. obljetnica smrti svetog Jeronima. Sveti Jeronim je jedan od nekoliko velikana kršćanske kulture i europske civilizacije. I također osoba koja je najpoznatija i povijesno – teološki najznačajnija osoba rođena na našim prostorima. Bio je svetac, ali kao i svaki drugi svetac i nesavršen čovjek. Nema savršenih ljudi na ovom svijetu. Nema apsoluta na ovom svijetu. Samo je jedan najsavršeniji i Apsolutni. Sveti Jeronim se mučio kao i svi drugi ljudi. sam sa sobom i sa svojim odlukama. „ Nije bila laka Jeronimova odluka o monaštvu. Donio ju je postupno, a odlučio se tek onda kad je osjetio da je sveti biblijski tekst upućen upravo njemu. Zaredio se tek onoga časa kad je osjetio zov božanskoga poziva, zov koji ga je nukao da nadalje taj tekst produbljuje i usavršava.“ Slobodan Prosperov Novak „ Sveti Jeronim Dalmatinac“ str. 51.
Duhovna sreća i mi
I mi smo poput svetog Jeronima nesavršena bića, često kolebljivi u odlukama, svadljivi, netolerantni. Potrebni smo obraćenja, duhovne obnove. Pronađimo svoju osobnost u duhu naslova ovog teksta. Neka to bude neka sredina između sumnjičavosti u sve i svašta i želje da budemo, ili da se možda smatramo dobrima. A neki čak misle da su perfektni na svom području znanja, zanimanja i osobnosti. Svatko od nas je „ Božji dijamant“, osoba u neprekidnom odrastanju i osobnom sazrijevanju osobnosti. Taj proces je neprekidno „ brušenje dijamanta“ savjesti, moralnosti i rast u duhovnim vrednotama. I mi poput svetog Jeronima imamo svoju životnu pustinju, uspjehe i mane. Rast osobne duhovnosti i kršćanskog sazrijevanja je u tom međuprostoru sumnje u sebe, skepticizma raznih vrsta i našeg cilja da budemo savršeni, i dakako sveti. Na svetost smo pozvani.
Molitva u velikoj nevolji
Bože, nemam drugog tko bi mi pomogao, nemam drugog oslonca osim Tebe, Oče moj nebeski. K Tebi vapijem, Tebe zazivljem, Tebi se molim, jer mi samo Ti možeš pomoći. Potreba u kojoj se sada nalazim, velika je. Više ne znam što bih učinio. Ako je Tvoja volja, oslobodi me iz ove nevolje! Pokaži mi da si Ti jači od svake nevolje i od svih mojih neprijatelja. Ti me ne ostavljaš u nevolji. To dobro znam. Amen.
Iz knjige Alfonsa M. Weigla „Oče, Tebi je sve moguće – molitve u velikoj nevolji”.
vlč. Vladimir Trkmić