»Gospodine, nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba. Dok ja stignem, drugi već prije mene siđe.« Kaže mu Isus: »Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!« Čovjek odmah ozdravi, uzme svoju postelju i prohoda. Iv 5, 1-3a.5-16
Svatko ima neko svoje mjesto u svijetu. Njega se dijelom naslijedi obiteljski, dijelom uvjetuje odgojem i društvom, a dijelom i vlastitim odabirima, iskustvima i spoznajama. Taj proces uglavnom se odvija nesvjesno: dijete a kasnije odrasli, upija sve ono što mu se nudi, bez velike kritičnosti, kao da jednostavno sve mora biti tako. Čovjek usvoji i „postelje“ vlastitih nemogućnosti, ograničenosti i grijeha, i prihvaća da mu drugi i društvo pomažu jedino ostati na njegovom mjestu, pomažu mu ostati u njegovoj nemogućnosti. Nedostaje mu netko tko će mu reći: Ustani i hodi!
U susretu s Isusom događa se uskrisavanje svega onoga pohranjenoga i zdravoga u čovjeku: od prijašnjih nemogućnosti i vlastitih ograničenja, otkriva se nova snaga i hrabrost da se ustane i preuzme odgovornost za svoj život: da se konačno stane na vlastite noge. Riječ ohrabrenja možda nam je danas potrebnija neko ikad, Riječ koja će čovjeku otkriti svu dubinu njegovog bića i ohrabriti ga na novo i odgovorno življenje čvrsto oslonjenog na vlastite noge. I to iskustvo novog života i snage Riječi, čovjek će širiti drugima oko sebe.
don Boris Vidović
