Slave od ljudi ne tražim, ali vas dobro upoznah: ljubavi Božje nemate u sebi. Ja sam došao u ime Oca svoga i vi me ne primate. Dođe li tko drugi u svoje ime, njega ćete primiti. Iv 5, 31-47
Paradoks je ljudskog života da čovjek, dok u sebi iz svojih najdubljih predjela duše vapi za sveobuhvatnom ljubavlju, za duboki uvažavanjem i prepoznavanjem vlastitog bića, u isto vrijeme odbija tu duboku, Božju ljubav, i okreće se drugom čovjeku, tražeći od njega ono što mu on ne može dati. Kako ta duboka potreba ostaje neispunjena, to više ljudi treba kako bi se doživio barem privid ljubavi, poštovanja i ispunjenosti. I nikad kraja tom umornom slijedu.
Primiti Isusa u svoj život i u sebi otkriti da je već beskrajno ljubljen od svoga Stvoritelja, najzahtjevnija je čovjekova životna zadaća. U prihvaćanju te neizmjerne ljubavi krije se duboka radost i ispunjenje, upravo ono za čim u dubini duše čeznemo. No primiti ga znači ujedno i biti slobodan od svih ljudskih pohvala i uloga koje su nam već od malena namijenjene: znači kročiti životom uzdignute glave i biti spreman ljubiti i biti milosrdan prema svakom stvorenju.
don Boris Vidović