Odlomak evanđelja nam danas ne donosi ništa drugo osim Isusovog govora. Isus razgovara s učenicima. Ustvari: tu nema dijaloga, to uopće nije razgovor, već monolog. Danas bi to grubo rekli da Isus daje lekciju svojim učenicima. To uopće danas nije moderno činiti.
Današnjem je čovjeku takvo ponašanje teško prihvatljivo. Ako biblijske tekstove shvatimo kao Božji govor za svakog čovjeka svih vremena, onda je i ovaj tekst govor nama danas. Ma koliko nam izgledao monoton ili naređivački, trebamo ovaj govor shvatiti kao Božji govor nama ljudima tj. meni (za svakog ponaosob). Kao da Isus ne razmišlja je li to ljudima prihvatljiva pedagoška metoda, već ovakvim stavom želi usaditi ljudima u svijest važnost sadržaja kojega govori. A što nam to Isus govori? Početak Isusovog govora u ovome odlomku evanđelja je vrlo izričit i jasan: “Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.” (Iv 14,15). Hoće reći: Zapovijedi se Isusove ne čuvaju, jer Ga se ne ljubi. Već u ovoj prvoj rečenici Isus daje kriterij kako da čovjek prepozna ljubi li Ga ili ne.
Prazna je priča da Boga volimo, ako Njegove zapovijedi ne izvršavamo! Djela pokazuju, otkrivaju ljubav. Isusu je dovoljno izreći samo ovu jednu rečenicu da bi nam dao do znanja da nema potreba govoriti o našoj ljubavi prema Bogu, nego neka naše ponašanje, naš stil života to pokaže. Zato je prva duhovna poruka današnjih čitanja da se temeljito preispitamo i uvidimo u kojoj mjeri izvršavamo Božje zapovijedi. Nije nam moguće u potpunosti izvršavati Božje zapovijedi, a odabrati koje ćemo Božje zapovijedi vršiti a koje ne – nije ono što Bog od nas želi.
Sve su zapovijedi darovane za naše dobro, a kada nam ih već Bog daje, znači da je Njegovo mišljenje da mi to možemo izvršiti. U praksi se suočavamo s gorkom istinom da ne možemo ustrajati u izvršavanju tih Božjih smjernica, čak i kada je volja potpuno spremna to činiti. Sotona nas napada i obilazi, tražeći našu slabu točku, kako bi nas odvukao s tog puta. Zato Isus obećava da će moliti Oca i da će nam On dati drugoga Branitelja (Duha Svetoga), da bude s vama zauvijek. Tu je riječ o uzvratnoj ljubavi: ako mi Boga ljubimo time što zapovijedi Njegove vršimo, On nam pruža podršku, jer je svjestan naših slabosti kao i đavolskog ne odustajanja da nas u tom djelu spriječi. Zato nemamo potrebe kukati da su Njegove zapovijedi teške.
Kao što je Isus svjestan da je klimava naša ustrajnost u vršenju Božjih zapovijedi, tako i mi trebamo biti svjesni da nam podrška treba. Tu istinu trebamo sebi priznati. Tada ćemo Branitelja prepoznati kao Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer Ga ne vidi od brda svoje oholosti, od svoga krivog ponosa, od umišljenosti da sve može kontrolirati sam, a time Ga i ne poznaje kao Treću Božanski Osobu.
Što imamo od toga što sebi laskamo ili se prsimo ga smo se obratili, a djela nam to ne pokazuju? Kriva je i opcija neprestano se kriviti da ništa valjano ne možemo učiniti. Time Boga Stvoritelja smatramo lošim kreatorom, Onim koji nije sposoban napraviti kvalitetno stvorenje. Druga je, dakle, duhovna poruka ovog Isusovog govora da priznamo istinu (o) sebi, ma koliko ona bila bolna, bez preuveličavanja, kao i bez uljepšavanja stvarnosti o sebi. Kada tu istinu sebi priznamo, osjetit ćemo potrebu za Braniteljem, za Onim koji će u nama pobjeđivati ono što svojim snagama ne možemo, a želimo. Tim duhovnim ritmom treba disati jedan pravi vjernik! Njemu će se Otac očitovati i Božjom će se ljubavlju ispuniti ovaj svijet. Tako neka bude. Amen.
vlč. dr. Marinko Stantić