Sveti Stjepan mučeništvom proslavio Jeruzalem, a sveti Lovro Rim
Sveti Leon Veliki papa u jednoj propovijedi na spomendan svetog Lovre mučenika kazao je: „Radujmo se, predragi u Gospodinu, koji je divan u svecima svojim, radujmo se zbog ovako presretnog završetka ovoga mučenika, koji nam je zaštitnik i uzor, koji je po cijelom svijetu stekao slavu, te se po njemu Rim proslavio kao što se Jeruzalem proslavio po svetom Stjepanu.“ Posmrtne ostatke svetog Lovre mučenika pokupili su Justin i Hipolit i pokopali ih izvan grada Rima. Na tome je mjestu car Konstantin podigao velebnu crkvu.
Sveti Lovro
Sveto Lovro živio je u Rimu u trećem stoljeću poslije Isusa Krista. Đakonom ga je imenovao papa Siksto II.
Đakon
Đakon (grč. diákonos = poslužitelj) je osoba prvog od tri stupnja svećeničkog reda. Prema Novom zavjetu već se u apostolsko doba spominju đakoni koji imaju dužnost dijeliti milostinju, pomagati siromasima. To je bio i sada je najniži red. U Djelima apostolskim spominju se sedmorica muževa koji su se trebali brinuti za milostinju i zbrinjavanje siromašnijih u zajednici: Stjepan, Filip, Prohor, Nikanor, Timon, Parmen i Nikola (Dj 6,5). Ipak, njihova se služba tek kasnije naziva đakonskom, a i znatno se razlikuje od one koju će đakoni obavljati u kasnije doba. U prvim stoljećima kršćanstva đakoni upravljaju materijalnim dobrima Crkve, čuvaju sveto posuđe i sveti knjige. U kasnijim se stoljećima opseg njihovih dužnosti proširuje tako da čitaju Evanđelje na Misi, uz dopuštenje biskupa propovijedaju, dijele pričest, a u nekim slučajevima i krštenje. U starim crkvenim spisima za đakone se kaže da su uho oko prezbitera i biskupa, ruke biskupove, njegovi anđeli i proroci. Djelokrug njihova rada uključivao je praćenje ponašanja vjernika i događaja u njihovoj sredini, skrb o njihovu ispravljanju, objavljivanje i ispunjavanje svih biskupskih odredaba, te skrb o poslovima biskupije. Zahvaljujući toj ulozi postali su moćni pa se često događala zlouporaba vlasti, tako da je na Prvom nicejskom saboru bilo potrebno strogo odrediti njihove dužnosti i odnos prema višim redovima. Sabor im je ukinuo izvršnu ulogu, a svaka je crkva imala najviše sedam đakona. Prvenstveno poslanje đakona bilo je pomagati svećenicima, mjesnom biskupu i brinuti se o siromasima.
Progoni kršćana za vrijeme cara Valerijana
Car Valerijan je 258. godine izdao zapovijed za žestok progon kršćana. Tu njegovu zapovijed, okrutan zakon protiv kršćana, potvrdio je rimski Senat. Po tome je zakonu biskupe, svećenike i đakone trebalo pogubiti. Plemićima koji su bili kršćani oduzimalo se imovinu, oduzimali su im posjede, a njih protjerivali. Jednako su postupali i s gospođama koje su bile plemkinje. Ako se tome nisu pokoravali, bili su ubijeni. Kršćane robove prisiljavali su na najteži mogući rad u rudnicima i kamenolomima. Progoni su išli sve do vrha Katoličke crkve, na samog papu Siksta. Sveti Ambrozije sačuvao je razgovor između pape Siksta osuđenog na smrt i svetog Lovre. Mladi đakon Lovro upitao je starca Papu već na smrt osuđenog: „Kamo ideš bez sina, oče? Kamo ćeš sveti biskupe, bez tvoga đakona? Nemoj me ostaviti, Oče.“ Papa mu odgovori: „Ne, neću te, sinko, ostaviti, za tri dana ćeš me slijediti“. Lovro je iz toga proročanskog razgovora shvatio da i njega čeka mučenička smrt. Počeo se pripremati za mučeničku smrt. Još je jednom obišao sve bolesne i nevoljne da ih utješi. U tim pastoralnim posjetima zatekli su ga vojnici i odveli caru. Car je bio obavješten da đakon Lovro čuva bogatu imovinu kršćana. Lakomi se car pokušao domoći toga novca kršćana.Lovro je to znao pa je zato novac podijelio siromasima. Sve bogato liturgijsko posuđe rasprodao je i taj novac također podijelio sirotinji. Na upit cara da mu donese blago Crkve Lovro je tražio slobodu tri dana. Za tri dana skupio je nekoliko tisuća siromašnih, doveo ih caru i rekao ovo je sve blago Crkve. Car se rasrdio i uvrijedio pa je zapovjedio da đakonu Lovri kliještima deru kožu i dao ga zatvoriti. Car se sjetio kako bi Lovri mogao priuštiti najgore muke. Odredio je da Lovru živoga peku na gradelama i da s njega užarenim kliještima trgaju mišiće i meso. Sveti je Lovro tako skončao svoj zemaljski život. Neprijatelji svetog Lovre mučenika bio je su poganski rimski car, krvnik koji ga je mučio.
Oružje svetog Lovre
Najobičniji đakon, klerik najnižeg stupnja u hijerarhiji Crkve ugledao se u papu koji je išao u mučeničku smrt. I on je želio podnijeti mučeničku smrt u toj svetačkoj želji za Nebom. I naša je kršćanska dužnost željeti ostvariti nebo. O toj želji napisao je sveti Augustin: „Ako želite nadvladati napasti ovoga svijeta, raspalite u svom srcu želju za nebeskim Jeruzalemom“. Jedno od najjačih sredstava u trenutcima raznih napasti i mogućih progona jest molitva. Molitva koju je molio sveti Stjepan u najtežim trenutcima opasnim po svoj život, a isto tako i sveti Lovro. Na tu temu napisao je sveti Ivan Zlatousti: „Rika lava u pustinji ne plaši toliko divlje zvijeri koliko pobožna molitva đavle, demone“. Osim molitve, osobina svake svete osobe jesu mučenika postojanost u dobru i hrabro podnošenje raznih boli i patnji. Sve spomenuto jest duhovno oružje Crkve, njezinih svetaca i mučenika tijekom dvijetisućljetne povijesti. Od nas Bog vjerojatno neće tražiti mučeništvo, ali je dobro biti potaknut duhovnim vrijednostima za koje je živio sveti Lovro. I nama treba postojanosti u dobru i hrabrom svjedočenju da kao katolici imamo norme kojih se ne odričemo, zakone i savjest koji ne želimo pogaziti.
MOLITVA SVETOM LOVRI
Slavimo danas hrabrog mučenika, vjernog svjedoka, služitelja Lovru; varljive dare svijeta varavoga smjelo on odbi.
Plamenom vatre pale ga i muče, jači još oganj u srcu mu gori:
ljubavlju svojom Kristu ljubav vraća vatrene duše.
Svjedoče Kristov, nebom ovjenčani,
pogledaj na nas – štovatelje svoje:
Živjet za Krista, za Njega svjedočit – svima izmoli!”
Sveti Lovro, zagovaraj nas vjernim zagovorima pred prijestoljem nebeskim kako bi svatko od nas u siromasima i patnicima prepoznao blago Crkve!
vlč. Vladimir Trkmić
